U nadi je spas?

Koliko ste puta čuli neku staru izreku i zapitali se je li to doista tako, je li ona stvarno mudra ili je prava mudrost upravo s druge strane? Jedna je od njih "U nadi je spas". Pitam se spašava li nas nada doista i ako da, od čega? Definitivno nam na neki način olakšava svakodnevicu, no možemo li zato zaključiti da je u njoj spas? Mark Manson u svojoj knjizi Sve je s**bano bavi se tom temom; ističe važnost nade za čovjeka, ali nudi i alternativu služeći se pritom, među ostalim, spoznajama filozofije.

Problemi suvremenog čovjeka

Ne trebamo biti izrazito negativne osobe da bismo zaključili kako je mnogo toga na ovom svijetu sjebano. Dovoljno je pogledati oko sebe: onečišćenje okoliša, jačanje ekstremnih politika i ideologija, širenje mržnje putem medija, osobito društvenih mreža, toksični obiteljski odnosi, nasilje, izumiranje biljnih i životinjskih vrsta... Ipak, jednako tako možemo uočiti da se štošta promijenilo na bolje: nema više velikih ratova, pronašli smo lijekove za bolesti od kojih su mnogi tijekom povijesti umirali, žene su se u mnogim zemljama svijeta izborile za pravo glasa, problem gladi više nije toliko raširen... Tako i Manson zaključuje da današnjem čovjeku ne nedostaju mir ili blagostanje, ljudima nedostaje nada: 

"Što je svijet bolji, to više imamo za izgubiti. A kada imamo više toga za izgubiti, osjećaj beznađa je snažniji."

A da bismo je probudili i zadržali, kaže on, potrebni su nam osjećaj kontrole nad vlastitim životom, pronalazak nečega što nam je važno (vrijednosti) i skupina osoba koje njeguju jednake vrijednosti kao i mi.

Prihvaćanje stvarnosti

Premda se ideja o nadi čini potpuno jasnom i jednostavnom - potrebno je zadovoljiti samo tri uvjeta - stvarnost nije ni jasna ni jednostavna, a nada ne garantira sreću, pa Manson primjećuje: 

"Ljudi su gadovi, a život je previše težak i nepredvidiv. Većina nas živi od danas do sutra, donoseći odluke usput."

Realno, teško da išta možemo kontrolirati, vrijednosti su nam poljuljane, a s ljudima koji nas okružuju prečesto njegujemo samo površne odnose, one od kojih imamo nekakvu korist*. S pravom se Dražen i Anđela pitaju: "Ima li nade za nas?", a Manson zaključuje:

"Ne postoje rješenja, postoje samo pomoćna sredstva, samo jednokratna poboljšanja, samo nešto bolji oblici sjebanosti od drugih. I vrijeme je da prestanemo bježati od te činjenice i da je konačno prihvatimo. Ovo je naš sjebani svijet. I mi smo ti koji smo u njemu sjebani."

Je li život, dakle, obojen nijansama sive? 

Pokušaj ilustracije

U nadi (ni)je spas

Premda je podnaslov ove knjige Knjiga o nadi i autor piše o njezinoj važnosti za čovjeka, on ne smatra da je u njoj spas. Ističe da ne bismo trebali računati na nju, nego aktivno djelovati kako bismo ostvarili ono što mislimo da je najbolje za nas, kako bismo bili bolji, odnosno malo manje sjebani. Nada nas na neki način čini pasivnima jer nadamo li se nečemu, nerijetko izbjegavamo akciju, prepuštamo se sudbini ili nekoj višoj sili te ne preuzimamo odgovornost za svoj život.

"Ne nadajte se boljem životu. Naprosto budite bolji život."

Nada nas ne može spasiti i ne postoji recept za sreću (koju uostalom i nije moguće neprekidno održavati), ističe autor kritizirajući pritom danas moderni self-help:

"Ne možete kovati zavjere da biste postigli sreću; to je nemoguće. Ali upravo to ljudi pokušavaju, napose kada posežu za samopomoći i drugim savjetima za osobni razvoj - zapravo kažu: 'Pokaži mi pravila igre i ja ću igrati', ne shvaćajući da ih u postizanju sreće sprečava upravo uvjerenje da za sreću postoje pravila."

I sama sam nerijetko posezala za sadržajima vezanim uz samopomoć te ih se napokon i zasitila. Naime, self-help uglavnom ne prenosi loše ideje, ali sve su to zaključci do kojih možete doći i sami ako se fokusirate na osobni razvoj ili uz pomoć psihoterapeuta. Ono s čime se ja često borim jest provođenje tih ideja u akciju, a Manson preporučuje upravo djelovanje ističući kako je to najvažniji korak u poboljšanju svakoga od nas, a onda i svijeta. Primjerice, odlično je podržavati ekološke ideje, ali ta podrška ne vrijedi mnogo ako je ne prati i naše djelovanje. Želim li smanjiti proizvodnju plastike, odbijat ću je koristiti ili ću barem smanjiti njezinu upotrebu te potražiti alternativne načine pakiranja i razmisliti treba li mi uopće neki proizvod.

Svijet ponajprije možemo poboljšati samopoboljšanjem, kaže Manson tumačeći Kantove ideje, jer "postoji veza između samopoštovanja i poštovanja prema svijetu". (Dobar) odnos sa samim sobom temelj je svih drugih odnosa.

"Samopoboljšanje nije njegovanje veće sreće nego njegovanje većeg samopoštovanja."

Krhkost i antikrhkost

Dio knjige koji je meni posebno zanimljiv jest onaj u kojemu Manson govori o krhkosti i antikrhkosti. Temeljna je ideja sljedeća:

"Bol je neizbježna, patnja je stvar izbora. Ono što doživljavamo je odvojeno od našega tumačenja tog iskustva."

Dakle, bol je jedina konstanta u životu, jednostavno je ne možemo izbjeći i djetinjasto je uopće to pokušavati. Ali možemo odabrati kako ćemo reagirati na bolne situacije u kojima se nađemo. Bol nam zapravo pomaže da ojačamo i upravo se zato osjećamo tako dobro nakon tjelovježbe, kad se pokrenemo nakon dugog sjedenja, kad se suočimo sa svojim strahovima i slično. Manson objašnjava da izbjegavanje boli ne donosi sreću, nego uzrokuje smanjenje tolerancije na bol, a to prati sve veća emocionalna krhkost, zbog čega imamo dojam da je sve sjebanije nego što jest.

"Dignemo li guzicu i aktivno tražimo bol, tijelo postaje atikrhko, što znači da to više jača što ga više podvrgavamo stresu i naporu. Slamanje tijela vježbom i tjelesnim naporom izgrađuje mišiće i pridonosi gustoći kostiju, poboljšava cirkulaciju i daje vam lijepo dupe. S druge strane, izbjegavamo li stres i bol (odnosno ako po cijele dane sjedimo u fotelji gledajući Netflix), naši će mišići atrofirati, kosti će nam postati krhkije i degenerirat ćemo u slabost. Ljudski um djeluje po istom principu."

Ono što je tijelu fizička aktivnost, umu je meditacija, koju Manson objašnjava kao "praksu antikrhkosti". Tko god je pokušao meditirati, vjerojatno se itekako iznervirao. Kako nešto što bi nas trebalo smiriti i dovesti u stanje zena može djelovati tako suprotno na nas? Kada u ovom ludom, ubrzanom svijetu odlučite zastati, sjesti u tišinu svojih misli, postaje vam nelagodno, meškoljite se, misli vam lete na sto strana te svakakve emocije, želje i fantazije izbijaju na površinu. Manson tvrdi kako jednostavno ono što tijekom meditacije uočimo trebamo "promotriti, priznati i otpustiti" te će s vremenom proći. Vrijedi pokušati, ovaj put bez aplikacija, videa i zvukovnih zapisa. Pokušajmo samo sjediti nekoliko minuta i tišini.

Alternativa za nadu

Ako je čitatelj do samog kraja knjige održavao ikakvu nadu - osobito u to da će u njoj pronaći neko rješenje, savjet, mudrost - autor je do kraja uništava, ali ipak daje jasnu poruku koja ujedno i jest vrijedan savjet:

"Umjesto da tražite nadu, pokušajte ovo: ne nadajte se. Ali ni ne očajavajte. Zapravo, nemojte si utvarati da bilo što znate. (...) Ne nadajte se boljemu. Samo budite bolji."

S time bih i ja zaključila ovaj tekst. Nema potrebe za dodatnim riječima. Idemo u akciju!

* U tom kontekstu Manson spominje tzv. formulu čovječanstva i Kanta koji je isticao da ljude uvijek trebamo uzimati kao cilj, nikad kao sredstvo.