Što kada priča iz djetinjstva izgubi čar?

Otkad pamtim, kod kuće imam knjigu Najljepše bajke svijeta, u kojoj su okupljeni najveći klasici poput Trnoružice, Crvenkapice i Snjeguljice, ali i neke manje poznate priče. Jedna je od takvih perzijska bajka Rascvjetana ruža. Priča o djevojci kojoj, kada se smije, iz usta ispadaju rascvjetane ruže, a kada plače, iz očiju teku biseri bila mi je najdraža. Divila sam se njezinim "supermoćima", kao i njezinoj ljepoti. Bila je to najljepša ilustracija u cijeloj knjizi.

Uzela sam je u ruke nakon ne znam ni sama koliko godina nadajući se barem sličnom dojmu - i ništa. Ok, i dalje mi se sviđa ilustracija, djevojka je stvarno predivno prikazana, ali priča... Ne mogu shvatiti zašto mi se toliko svidjela. Evo je ukratko. 

Jedan pošteni, bogati trgovac i njegova žena u požaru su ostali bez svega te su ih svi dotadašnji prijatelji i rodbina napustili. Žena je zatrudnjela, a pri porođaju su se pojavile četiri nepoznate žene u bijelom koje su joj pomogle. Na odlasku su ostavile darove za novorođenče:

"Svaki put, kad se djevojčica zasmije, neka joj iz usta padaju rascvjetane ruže"; "Svaki put, kad djevojčica zaplače, neka joj iz očiju poteče okruglo biserje"; "Neka svaku noć nađe pod glavom novčanik sa stotinu ašrafa (zlatnika)"; "Svaki put kad zakorači desnom nogom, neka joj pod tabanom iznikne zlatna opeka. A zakorači li lijevom nogom, neka iznikne srebrna."

Uskoro su se, zahvaljujući tome, ponovno obogatili te sagradili predivnu kuću i zasadili veličanstven vrt, a počeli su im se vraćati i prijatelji i rođaci. Među njima se posebno isticala ženina sestra, koja je pucala od zavisti, ali to nije pokazivala. Kako to u bajkama obično biva, kada je djevojka navršila 16 godina, kraljević, šahov sin, zapazio ju je i zaljubio se na prvi pogled jer:

"Po ljepoti, naočitosti, privlačnosti, po pristalom stasu bijaše ona pravo savršenstvo."

Naravno, odlučio ju je isprositi i ona je pristala. No njezina zavidna tetka ponudila joj je primamljivu ponudu:

"Želiš li vječno biti sretna, pojedi ovo."

Djevojka ju je prihvatila (tko ne želi biti vječno sretan?), no to joj, naravno, nije donijelo sreću. Tetka ju je prevarila, natjerala da joj da svoje oči te je bacila u bunar, a kraljeviću podvalila svoju kćer. On nije primijetio da to nije ista djevojka, no nakon nekog vremena postao je sumnjičav. U međuvremenu je neki vrtlar spasio djevojku iz bunara i uspio joj vratiti oči. Ona je u njegovu vrtu podigla jednaku kuću i zasadila jednak vrt kakve je imao njezin otac. Kraljević ju je ondje uočio i nakon početne zbunjenosti napokon su se vjenčali, kuću i vrt darovali su vrtlaru, a tetka si je sama odabrala kaznu:

"Privezaše je pletenicama za rep jogunasta konja i otjeraše ga u stepu."

I to je to! Kraj. Poslije su dugo i sretno živjeli. Gdje je nestala čarolija iz djetinjstva? Je li moguće da sam voljela ovu bajku samo zato što je djevojka u njoj bila tako lijepa ili me toliko oduševila ideja ispadanja ruža i biserja umjesto smijeha i suza? Treba li se uopće vraćati pričama iz djetinjstva očekujući sličan dojam? 

Nemam odgovore na sva svoja pitanja, ali mogu zaključiti, poznavajući sebe kakva sam bila kao dijete i kakva sam danas, da mi se definitivno svidjelo konačno zadovoljenje pravde. Ne toliko sretan kraj, koliko činjenica da su svi dobili ono što su zaslužili. Potrebno je opraštati, to je sasvim normalno i u redu, ali djevojčina tetka nije ni tražila oprost niti se opravdavala. Nije žalila što je toliko naštetila svojoj nećakinji, cijeloj sestrinoj, pa i kraljevićevoj obitelji. I djetetu i odrasl(ij)oj osobi potrebni su primjeri zadovoljenja pravde, bili oni stvarni ili imaginarni. Kad nam nešto nedostaje u stvarnosti ili to odlučimo dobiti ili odlutamo u svijet mašte. Ne trebamo se nadati da ćemo u pričama koje su nam nekad bile omiljene pronaći jednaku čar, ne znam je li moguće ijednu knjigu dvaput doživjeti jednako, ali možemo potražiti druge u kojima ćemo uživati na neke nove načine.