Krobuk

Oduvijek sam voljela osobe koje se ne uklapaju u društveno zadane okvire, koje se usuđuju biti svoje, autentične, koje vjeruju da svijet može biti bolje mjesto za život svih ljudi te čine sve što mogu kako bi tome pridonijele, kako bi bile kotačić u procesu napretka. Premda se takav pogled na život može činiti naivnim i previše idealističnim, drago mi je vidjeti da još postoje ljudi koji se ne mire sa sudbinom, nego žive u punom smislu te riječi. Od njih mnogo toga možemo naučiti. Autobiografiju Michelle Obame prvi sam put uzela u ruke prije dva mjeseca. Čitanje je potrajalo iz kojekakvih razloga, a jedan je od njih i taj što sam odabrala verziju na engleskom jeziku ( Becoming ). Bio je to moj osobni izazov i jako mi je drago što sam ga uspješno ispunila. U njezinoj životnoj priči prepoznala sam i dio sebe, svoje nade i strahove, svoju priču, ali i pronašla motivaciju i inspiraciju. Unatoč njezinu povlaštenom položaju, ona je osoba s kojom se mnogi mogu poistovjetiti te koja mnoge mo...

Koliko ste puta čuli neku staru izreku i zapitali se je li to doista tako, je li ona stvarno mudra ili je prava mudrost upravo s druge strane? Jedna je od njih "U nadi je spas". Pitam se spašava li nas nada doista i ako da, od čega? Definitivno nam na neki način olakšava svakodnevicu, no možemo li zato zaključiti da je u njoj spas? Mark Manson u svojoj knjizi Sve je s**bano bavi se tom temom; ističe važnost nade za čovjeka, ali nudi i alternativu služeći se pritom, među ostalim, spoznajama filozofije. Problemi suvremenog čovjeka Ne trebamo biti izrazito negativne osobe da bismo zaključili kako je mnogo toga na ovom svijetu sjebano. Dovoljno je pogledati oko sebe: onečišćenje okoliša, jačanje ekstremnih politika i ideologija, širenje mržnje putem medija, osobito društvenih mreža, toksični obiteljski odnosi, nasilje, izumiranje biljnih i životinjskih vrsta... Ipak, jednako tako možemo uočiti da se štošta promijenilo na bolje: nema više velikih ratova, pronašli smo lijekove za ...

Od svih bajki koje smo kao djeca čitali vjerujem da je mnogima jedna od omiljenih upravo Crvenkapica braće Grimm. Priču o djevojčici s crvenom kapom/šeširom koja na putu do bake u šumi sretne zlog vuka rado smo čitali, slušali i pripovijedali, a njezin smo lik birali kao kostim za maškare, ali i temu crteža, slika, predstava... Roditelji su je, pak, nerijetko koristili kao pouku svojoj djeci ističući kako ih trebaju slušati ako ne žele doživjeti sličnu sudbinu i upravo se u tom kontekstu ova bajka najčešće interpretira. Osim toga, neki u Crvenkapici pronalazi erotske konotacije, no nećemo si potpuno uništiti uspomene iz djetinjstva. Vratimo se njezinoj odgojnoj strani. Odmah na početku priče majka Crvenkapici daje jasne upute što i kako treba napraviti, naizgled ne ostavljajući prostora za ikakvu pogrešku: "Evo ti kolača i boca vina, pa odnesi baki, da se malo okrijepi, bolesna je i slaba. Pođi što prije, dok nije pripeklo; kad budeš vani, idi što ljepše i ne skreći s puta; možeš...

Kako vam zvuči rečenica u naslovu? Slažete li se s njom? Ili mislite da je feminizam namijenjen isključivo ženama? Ili pak vjerujete da je namijenjen samo onim ženama koje imaju nešto ozbiljno protiv muškaraca i ženstvenosti?  Nagrađivana nigerijska spisateljica Chimamanda Ngozi Adichie tako je nazvala svoju knjigu, napisanu prema svome  TED govoru , koja je kod nas objavljena u Profilovu izdanju. Iako izgleda poput slikovnice - divne ilustracije napravila je Leire Salaberria -  Svi bismo trebali biti feministi nije samo za djecu. Autorica se na početnim stranicama prisjeća prve situacije kada ju je netko nazvao feministkinjom. Bilo je to još u njezinu djetinjstvu, kada nije ni znala što to znači. Potražila je značenje u rječniku, gdje je pisalo:  "Feminist, feministica - osoba koja vjeruje u društvenu, političku i ekonomsku jednakost muškaraca i žena." No znala je da njoj taj nadimak nije bio dodijeljen kao nešto pozitivno, a s vremenom se sve više uvjeraval...

Kako ostati mentalno zdrav, odnosno barem donekle normalan, u ovom ludom vremenu - pitanje je na koje već neko vrijeme tražim odgovor, a postavila ga je i Elif Shafak u svome eseju Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela , koji je kod nas izdala Hena com . Riječ je o vrlo aktualnoj knjižici, koja se dotiče i koronakrize, a u kojoj autorica o problemima današnjeg društva progovara iskreno, otvoreno, s mnogo empatije i razumijevanja.  Priča = čovjek Shafak nas u svoja promišljanja uvodi pričom o svom djetinjstvu i problemu svladavanja slova, kada je i počela njezina naklonost prema slabijima, obespravljenima, onima u sjeni - svima onima čiji se glas ne čuje, a kako kaže: "Biti lišen glasa znači biti lišen utjecaja na vlastiti život." U tom kontekstu ističe i važnost priča za čovjeka, koju i ja stalno iznova osvješćujem . "Priče nas spajaju, neispričane priče drže nas razdvojenima. Sačinjeni smo od priča - onih koje su se dogodile, onih koje se još uvijek događaju u...

Pišući o knjizi Jorgea Bucaya Ispričat ću ti priču , razmišljala sam o pričama i njihovoj važnosti za čovjeka od davnina. Koja je njihova funkcija? Zašto se prenose s jedne generacije na drugu? Zašto ih imamo potrebu pričati - bez obzira na to jesu li stvarne ili izmišljene? Zašto osjećamo potrebu ispričati svoju priču? Radi kraćenja vremena, razbibrige, predstavljanja sebe, opravdavanja svojih ili tuđih postupaka, da bismo nekoga uvjerili u nešto, da bismo svoj život prikazali ljepšim nego što jest, da bismo izazvali divljenje, ljubomoru, žaljenje... Brojni su razlozi, a čini se da možemo zaključiti kako, s obzirom na to da ih je toliko mnogo, pričanje priča nikad neće nestati - to je jedna od osnovnih ljudskih potreba. Pričanju, odnosno prenošenju priča posvetila se i Rachel Cusk u svojem romanu Lovorike (posljednji svezak trilogije, uz Oris i Tranzit ). U njegovu je središtu književnica koja putuje na književni festival predstaviti svoju novu knjigu. Zanimljivo je da je upravo sred...

Što je sreća? Koliko vanjske okolnosti utječu na to kako je osjećamo? Je li sretan čovjek onaj koji ustaje svakog jutra zadovoljan sobom, koji ne žali zbog prošlosti, prihvaća sadašnjost i ne boji se budućnosti? Možemo li biti istinski sretni u vrijeme krize - financijske, ljubavne, krize identiteta? Postoje li sretniji i nesretniji narodi? Može li se to izmjeriti i kako? Ovim se pitanjima 'pozabavio' David Machado u knjizi Prosječni indeks sreće . Utjecaj krize na pojedinca i zajednicu U središtu je priče Portugalac Daniel koji je, nakon što je njegovu zemlju pogodila ekonomska kriza, ostao bez posla, a žena i djeca odselili su se u drugi dio države. Osim toga, jedan od dvojice njegovih najboljih prijatelja završio je u zatvoru jer je opljačkao benzinsku postaju, a drugi je u dubokoj depresiji i godinama nije izašao iz kuće. "Vrlo brzo stanje je postalo iznimno teško. Ili je možda uvijek bilo tako, možda je svijet uvijek bio kompliciran", kaže Daniel i dodaje: "...

Ponekad mi se dogodi da jednostavno nemam što čitati. Znam koliko blesavo zvuči čim to stavim na papir, ali tako je. Police pune knjiga i poduži popis preporuka za čitanje samo mi kompliciraju život i zapnem u krugu neodlučnosti. Zatim počnem istraživati web shopove izdavačkih kuća i čitati kratke sadržaje. I tako mi nešto napokon privuče pozornost. Hmmm, Alessandro Baricco. Čitala sam na faksu "Ocean more" i svidjelo mi se kako oblikuje rečenice, taj umjetnički, poetski, pomalo nejasan stil, otvoren za pregršt interpretacija. Svila - zvuči tajnovito, nježno. Na koricama knjige piše: "Dirljiva ljubavna priča, stilsko remek-djelo i književni dragulj čarobne moći." (Sunday Times) Pa tko bi tome odolio?! Kupujem i nosim na godišnji odmor (uz još dvije knjige poezije) - ovaj godišnji potpuno je drukčiji od prijašnjih (i prvi pravi), pa je takav i moj izbor knjiga. Čitam ja tu "Svilu" upijajući toliko potrebno sunce na plaži. Čekam da se nešto dogodi. Ne događa...

I want it all, I want it all, I want it all and I want it now... Mi, djeca 21. stoljeća, navikli smo sve dobiti odmah, a sve se više toj ideji približavaju i oni stariji. Fali ti društvo - nazoveš ga, javiš mu se putem društvenih mreža, dođeš do njega autom. Usamljen si - nađeš nekoga u tren oka, u samo nekoliko klikova, dovoljno je nekoliko puta pomaknuti prst udesno - i - hop - eto ga! Uvijek se nađe netko za akciju. Pije ti se kava - pripremiš instant - nemaš vremena za tursku. Jede ti se - odeš do Megića, restaća, pekarnice, dogotoviš nešto polugotovo, odmrzneš nešto zamrznuto. Želiš biti zdrav - uzmeš vitamine u kapsuli. Želiš biti fit - naručiš čudotvorni napitak od kojeg se tope kilogrami. Želiš biti produhovljen - pročitaš nekoliko Oshovih ili Budinih citata na internetu - i eto te! Želiš malo pažnje - objaviš (polu)golu fotku. ... Navikli smo dobiti sve odmah. Sve kontrolirati. Sve planirati. Ničemu ne posvetiti više od pet minuta svojega dragocjenog vremena - koje trošimo skr...

"Opet sam se sjetio Jorgea", kaže Demián - dobro poznat lik svima koji su pročitali knjigu Ispričat ću ti priču Jorgea Bucaya - u uvodnom dijelu njezina nastavka, Računaj na mene . Mladić koji je tražio odgovore na neka osnovna životna pitanja, sada, 15-ak godina poslije, ponovno se osjeća pomalo izgubljeno; iza njega je neuspjeli brak s njegovom velikom ljubavi, na poslu je uspješan, ali to ga više ne ispunjava, osjeća da ima problem sa ženama, odnosno s vezivanjem, a udaljio se i od članova obitelji, pa i prijatelja (njegova prijateljica krivnju svaljuje na krizu srednjih godina). Shvaća da mu je potrebna pomoć i sjeća se kako mu je Debeli na rastanku rekao da uvijek može računati na njega, stoga ga odluči potražiti. Ne zaključuj prije nego što je gotovo Stariji Demián meni je iritantniji, naporniji, kao da su još izraženije kontradiktornosti koje izgovara i čini. Iritira me, a onda se sjetim dobro mi poznate ideje da nam najviše na drugome smeta ono čime na sebi nismo zad...

Pričanje priča alat je kojim se koristimo od davnina. Nekad ih pričamo kako bismo se zabavili ili si skratili vrijeme, no prisjetimo li se bajki i priča koje smo čuli ili pročitali u djetinjstvu, sjetit ćemo se da je svaka od njih imala i neku poruku, posebno značenje. One su nas hrabrile, tješile, pokazivale nam put, neku drugu perspektivu... Ne čudi tako što su se pojedine priče prenosile s koljena na koljeno, s generacije na generaciju, iz stoljeća u stoljeće. Priča ima i terapeutsku moć, a to je jako dobro prepoznao Jorge Bucay - majstor pričanja priče. Najavila sam da ću sigurno i ovdje pisati o njegovoj najpoznatijoj knjizi, Ispričat ću ti priču , koja za mene ima posebno značenje. Knjiga je koncipirana kao razgovor između mladića Demiána i terapeuta Debelog (Jorgea). Demián dolazi na terapiju Debelomu jer ga muče neka pitanja s kojima se susreću mnoge mlade osobe koje pokušavaju pronaći ispravan smjer za svoj život: kako bih trebao živjeti, koja je moja svrha, tko sam ja, zašto ...

"Tvoja mučnina ti treba. Ona je poruka. Reći će ti što ti je." Prvi je to citat koji sam si zapisala čitajući " Izgubljene veze " Johanna Harija. A tijekom tog razdoblja i ja sam osjećala neku vrstu mučnine . Nisam je pročitala u dahu. Mučila sam se dok sam prolazila pojedinim stranicama - što zbog nekih vanjskih uvjeta, što zbog unutarnjih. Ova me je knjiga dovela do nekih spoznaja koje još pokušavam probaviti. No i to je neki znak, neka poruka. Zar ne? Johann Hari proučio je velik broj istraživanja i razgovarao s mnogim ljudima promišljajući o uzrocima i rješenjima za depresiju i anksioznost te donio zaključke koje je zapisao u ovoj knjizi. Uz to je zabilježio svoje misli i osjećaje te vlastitu borbu s tom bolešću koja kao da je zavladala suvremenim svijetom. Opisuje svoj put - od shvaćanja depresije kao slabosti i greške u radu mozga, preko poricanja i izbjegavanja propitkivanja vlastitih uvjerenja te prepuštanja antidepresivima do ideje o gubitku povezanosti ...

Jedna od knjiga koje su ostavile najsnažniji dojam na mene, kao i na moj doživljaj svijeta te ljudi, zasigurno je Kradljivica knjiga Markusa Zusaka. Na prvi pogled, s obzirom na to da još nisam bila naviknula čitati velike knjige, prepala sam se njezine veličine i broja stranica. Bilo je to negdje na kraju srednje škole. Tijekom preddiplomskog studija ipak sam je odlučila kupiti - i napokon pročitati. Vrlo brzo shvatila sam kako doista nije bilo ikakva razloga za strah od tolikog broja stranica jer sam je pročitala u dahu. I dalje je jedna od najdivnijih knjiga koje sam pročitala. Kao i jedna od onih koje su jaaako utjecale na moje emocije. Plakala sam na mnogo dijelova i posljednjih pedesetak stranica u komadu. A ono čemu me je naučila i na što me je podsjetila jest: Svaka je knjiga vrijedna. Bez obzira na njezinu tematiku ili funkciju, ona ima iznimno veliku vrijednost. Može smiriti ljude u vrlo teškim i stresnim životnim situacijama. Može podučavati. Može imati snažan utjecaj. ...