Inspirativna priča omiljene američke prve dame

Oduvijek sam voljela osobe koje se ne uklapaju u društveno zadane okvire, koje se usuđuju biti svoje, autentične, koje vjeruju da svijet može biti bolje mjesto za život svih ljudi te čine sve što mogu kako bi tome pridonijele, kako bi bile kotačić u procesu napretka. Premda se takav pogled na život može činiti naivnim i previše idealističnim, drago mi je vidjeti da još postoje ljudi koji se ne mire sa sudbinom, nego žive u punom smislu te riječi. Od njih mnogo toga možemo naučiti.

Autobiografiju Michelle Obame prvi sam put uzela u ruke prije dva mjeseca. Čitanje je potrajalo iz kojekakvih razloga, a jedan je od njih i taj što sam odabrala verziju na engleskom jeziku (Becoming). Bio je to moj osobni izazov i jako mi je drago što sam ga uspješno ispunila. U njezinoj životnoj priči prepoznala sam i dio sebe, svoje nade i strahove, svoju priču, ali i pronašla motivaciju i inspiraciju. Unatoč njezinu povlaštenom položaju, ona je osoba s kojom se mnogi mogu poistovjetiti te koja mnoge može nadahnuti, a idućih nekoliko njezinih rečenica to i dokazuje.

"Am I good enough? Yes, in fact I am"

Postoji taj jedan crv sumnje koji nam često ne da mira, koji nam stalno iznova ponavlja: "Nisi dovoljno dobra. Trebala bi..." Ponekad ga aktiviraju mišljenja drugih ljudi, a ponekad ga hranimo mi sami svojim nedostatkom samopouzdanja, svojom samokritičnošću i negativnim mislima o sebi. Michelle primjećuje kako je neuspjeh ponajprije osjećaj i on je uvijek prisutan negdje u našoj dubini. Dopustimo li mu da prevlada, stajat ćemo u mjestu, ali ako se okružimo ljudima koji nas podržavaju i vjeruju u nas te smo usmjereni na ostvarenje svojih ciljeva, možemo rasti, graditi vjeru u sebe te jednog dana s potpunom sigurnošću reći: "Da, ja jesam dovoljno dobra."

"It was possible that I was more in charge of my happiness than I was allowing myself to be"

Osim što sam dovoljno dobra, zaslužujem sreću. I ne samo da je zaslužujem nego je i stvaram, ja sam odgovorna za nju. Vjerujem da je svatko tvorac svoje sudbine. Svatko od nas ima drukčiju perspektivu iz koje vidi svijet, ne postoji univerzalna formula za sretan život. Na nama je da odlučimo što ćemo s vremenom koje imamo, rekao je Tolkien. Kao i većina nas, Michelle je u jednom trenutku života bila nezadovoljna jer je svoju sreću stavila u ruke drugih, jer netko tko joj je drag nije ispunjavao njezina očekivanja, no s vremenom je shvatila da je njezina sreća isključivo u njezinim rukama.

"Regardless of what I chose to do, I knew I was bound to disappoint someone"

Kao što je ona bila razočarana jer netko nije ispunio njezina očekivanja, tako je netko bio razočaran njezinim postupcima. Slijedeći put vlastitog razvoja i sreće, uvijek ćemo nekoga razočarati i s tim se trebamo pomiriti. Ne možemo zadovoljiti svačija očekivanja. Ne samo da ne možemo nego i ne trebamo, to je dio čuvanja osobnih granica. Naravno da nam nije drago razočarati drage nam osobe, one do čijeg nam je mišljenja stalo, čija nam je podrška važna, no najvažnije je ostati vjeran sebi jer mi smo jedina osoba s kojom ćemo biti od prvog do zadnjeg dana svojeg života (izlizana fraza, ali itekako istinita). 

"You may live in the world as it is, but you can still work to create the world as it should be"

Ovom se rečenicom vraćam na ideju s početka teksta, na ljude koji žive s ciljem promjene svijeta odnosno svoje okoline na bolje. Takvi su ljudi moji idoli. U redu je prepustiti se, prihvatiti svijet takav kakav jest zajedno sa svim njegovim pravilima i manama, poštujem to, i sama sam češće pasivni promatrač nego aktivist, ali divim se pojedincima koji ga aktivno pretvaraju u ljepše mjesto za život. Misli su temelj promjene, s njima sve počinje, ali da bi se ona doista dogodila, potrebna je akcija. Michelle je svoje misli i energiju usmjerila na obrazovanje i zdravlje djece pa je tako držala motivacijske govore u školama, zasadila vrt u dvorištu Bijele kuće, zalagala se za promjene menija u školskim kuhinjama, za smanjenje udjela šećera u napicima koje konzumiraju djeca... sve kako bi djeca i mladi shvatili da vrijede, da su važni, da marljivim radom i učenjem mogu postići nešto više u životu, da se ne mire sa sudbinom. 

"Becoming requires equal parts patience and rigor. Becoming is never giving up on the idea that there's more growing to be done"

Michelle zaključuje kako je život proces kojem je osnovni smisao rast te primjećuje besmislenost pitanja koje odrasli često postavljaju djeci: "Što želiš biti kad odrasteš?" Kao da je odraslost nešto svršeno, kaže ona. Odrastamo i razvijamo se tijekom cijelog života, naravno, ako aktivno radimo na sebi. Ako nam je pak cilj nešto veći, želimo li biti dio pozitivne promjene u svijetu, trebamo biti svjesni da se ona ne može dogoditi odmah, ni za nekoliko dana, ni za nekoliko godina, pa možda ni za našeg života. Napredak je spor proces, ali vrijedi se zalagati za njega, gledati ga kao vlastiti životni cilj.