Krobuk

Tijekom faksa, kako sam u jednom periodu bila članica kluba studenata kroatologije, imala sam priliku prisustvovati večeri poezije uz Leu Brezar . Ta mi je večer ostala u jako lijepom sjećanju. Iako ne pamtim detalje, sjećam se topline kojom je Lea zračila i sreće koja me ispunjavala dok sam je slušala, a stihove njezine pjesme Zaljubi se u mene  otad do danas držim uokvirene na polici. Već je tada predstavljala svoj prvi roman Superjunakinje , no on je do mene došao tek prošle godine zahvaljujući giveawayu drage Tihane -  Knjigožderonje , a godinu dana poslije konačno je došao i na red za čitanje. Problem se ne rješava ignoriranjem, nego suočavanjem Priča je to o četiri žene - savršena, destruktivna, kraljica drame i nikad sama - koje su se našle u psihijatrijskoj bolnici. Njih su četiri, kao i situacije koje su ih dovele tamo, vrlo različite. Ipak, srž je njihovih problema jednaka - ignoriranje . Kako kaže jedna od njih:  „Svijet se ne urušava radi grešaka, već radi naš...

Nikad nisam bila fan mitologije. Sva ta imena, priče i situacije bili su mi preslični i nepamtljivi. Osim toga, tijekom odrastanja primijetila sam da prikazuje gotovo isključivo mušku perspektivu, ispunjenu nasiljem, borbama ega i moći, što mi nije bilo nimalo blisko. A onda sam jednog dana u ruke uzela Kirku Madeline Miller , koja mi je totalno promijenila mišljenje prikazujući - konačno - žensku stranu , priču jedne izopćene, neuklopljene, ali snažne žene. Stil pisanja Madeline Miller toliko me oduševio da mi je Kirka i tri godine poslije jedna od omiljenih knjiga. Zato sam bila presretna kad sam vidjela da je objavljeno hrvatsko izdanje još jedne njezine uspješnice - Ahilejeve pjesme .  Priča je to o ljubavi i ratu, o prijateljstvu i odrastanju, o sudbini i volji bogova. Premda je osnovni pokretač radnje rat Grka i Trojanaca, u središtu su Patroklo i Ahilej , odnosno njihov odnos, koji je predivan. Ipak, u ovom osvrtu željela bih istaknuti dvije teme koje su mene najviše dota...

Ako pratite moj blog od početaka, a pogotovo ako me poznajete, vrlo vjerojatno znate da jako volim Jorgea Bucaya. Kao pravi fan, kupila sam i pročitala sve njegove knjige, osim najnovije koja je kod nas izašla prošle godine. Posljednja mi je od tih prethodno objavljenih ostala Voljeti se otvorenih očiju  koju je napisao sa Silvijom Salinas. Jako mi se svidio naslov jer sam već u startu imala ideju o čemu bi moglo biti riječi, a s tom se idejom i ja slažem - o ljubavi koja nije slijepa, nego postoji unatoč svijesti o nesavršenosti voljene osobe. Naravno da je sladak i primamljiv onaj osjećaj zaljubljenosti koji imamo u počecima upoznavanja i veze, ali u tom razdoblju vrlo često ne vidimo osobu realno; sviđa nam se što joj se sviđamo, volimo uzbuđenje, leptiriće u trbuhu... No najvažnije je ono što je iza toga, što je stvarno, što ostaje nakon što prođe zaljubljenost (a proći će kad-tad); kakva je ta osoba zapravo, prihvaćamo li je u potpunosti - sa svim vrlinama i manama. Stvarnost...

Pišući o knjizi Jorgea Bucaya Ispričat ću ti priču , razmišljala sam o pričama i njihovoj važnosti za čovjeka od davnina. Koja je njihova funkcija? Zašto se prenose s jedne generacije na drugu? Zašto ih imamo potrebu pričati - bez obzira na to jesu li stvarne ili izmišljene? Zašto osjećamo potrebu ispričati svoju priču? Radi kraćenja vremena, razbibrige, predstavljanja sebe, opravdavanja svojih ili tuđih postupaka, da bismo nekoga uvjerili u nešto, da bismo svoj život prikazali ljepšim nego što jest, da bismo izazvali divljenje, ljubomoru, žaljenje... Brojni su razlozi, a čini se da možemo zaključiti kako, s obzirom na to da ih je toliko mnogo, pričanje priča nikad neće nestati - to je jedna od osnovnih ljudskih potreba. Pričanju, odnosno prenošenju priča posvetila se i Rachel Cusk u svojem romanu Lovorike (posljednji svezak trilogije, uz Oris i Tranzit ). U njegovu je središtu književnica koja putuje na književni festival predstaviti svoju novu knjigu. Zanimljivo je da je upravo sred...

O "Maloj pariškoj knjižari" Nine George pročitala sam samo pozitivne komentare. Kada sam počela istraživati, otkrila sam da je u središtu romana ideja o knjigama kao lijekovima. Glavni lik, naime, posjeduje ploveću knjižaru koju je nazvao Pharmacie littéraire, odnosno Književna ljekarna. Monsieur Perdu knjige preporučuje kao što ljekarnik propisuje lijekove - za liječenje svake psihičke tegobe pronalazi odgovarajuće književno djelo. Ta me ideja, kao ljubiteljicu čitanja, oduševila jer i sama vjerujem u ljekovita svojstva knjiga, a iskustvo mi je pokazalo da su za njihov odabir presudni trenutak i situacija u kojoj se nalazimo. Tako nam određena knjiga možda ne sjedne u dvadesetima, kada tek ulazimo u svijet odraslih, ali nam u pedesetima, nakon što štošta proživimo, počne imati smisla. A tako nam i ista knjiga u različitim životnim razdobljima otkriva drukčije poruke. Neke od njih jednostavno nisu za nas, za neke još samo nismo spremni, neke smo prerasli... Moram priznati da...