Krobuk

Od svih bajki koje smo kao djeca čitali vjerujem da je mnogima jedna od omiljenih upravo Crvenkapica braće Grimm. Priču o djevojčici s crvenom kapom/šeširom koja na putu do bake u šumi sretne zlog vuka rado smo čitali, slušali i pripovijedali, a njezin smo lik birali kao kostim za maškare, ali i temu crteža, slika, predstava... Roditelji su je, pak, nerijetko koristili kao pouku svojoj djeci ističući kako ih trebaju slušati ako ne žele doživjeti sličnu sudbinu i upravo se u tom kontekstu ova bajka najčešće interpretira. Osim toga, neki u Crvenkapici pronalazi erotske konotacije, no nećemo si potpuno uništiti uspomene iz djetinjstva. Vratimo se njezinoj odgojnoj strani. Odmah na početku priče majka Crvenkapici daje jasne upute što i kako treba napraviti, naizgled ne ostavljajući prostora za ikakvu pogrešku: "Evo ti kolača i boca vina, pa odnesi baki, da se malo okrijepi, bolesna je i slaba. Pođi što prije, dok nije pripeklo; kad budeš vani, idi što ljepše i ne skreći s puta; možeš...

Kad vidimo da su glavni likovi u djelu djeca i životinje, najčešće pomislimo kako je riječ o dječjoj priči. Učili su nas još u osnovnoj školi da su priče sa životinjskim likovima koji imaju ljudske osobine basne i uglavnom smo ih povezivali s djecom. Ona, naime, imaju razvijeniju maštu pa lakše zamisle, primjerice, lik krtice koja obožava tortu * . Ipak,  Dječak, krtica, lisica i konj Charlieja Mackesyja priča je namijenjena svim uzrastima. Odrasle podsjeća na istinske životne vrijednosti, a djecu uči onome što je doista važno u životu. Tako njezin autor na početnim stranicama poručuje: "Ova knjiga je za svakoga, svejedno jeste li osamdesetogodišnjak ili osmogodišnjak (...) Nadam se da će vas (...) ohrabriti da živite odvažnije, da budete ljubazniji i blaži prema sebi i drugima. I da zatražite pomoć kad vam je potrebna - to je čin hrabrosti." Kako odrastamo, sve više shvaćamo da granica između knjige za djecu i one za odrasle nije čvrsta. Štoviše, često nam je najpotrebniji ...

O "Maloj pariškoj knjižari" Nine George pročitala sam samo pozitivne komentare. Kada sam počela istraživati, otkrila sam da je u središtu romana ideja o knjigama kao lijekovima. Glavni lik, naime, posjeduje ploveću knjižaru koju je nazvao Pharmacie littéraire, odnosno Književna ljekarna. Monsieur Perdu knjige preporučuje kao što ljekarnik propisuje lijekove - za liječenje svake psihičke tegobe pronalazi odgovarajuće književno djelo. Ta me ideja, kao ljubiteljicu čitanja, oduševila jer i sama vjerujem u ljekovita svojstva knjiga, a iskustvo mi je pokazalo da su za njihov odabir presudni trenutak i situacija u kojoj se nalazimo. Tako nam određena knjiga možda ne sjedne u dvadesetima, kada tek ulazimo u svijet odraslih, ali nam u pedesetima, nakon što štošta proživimo, počne imati smisla. A tako nam i ista knjiga u različitim životnim razdobljima otkriva drukčije poruke. Neke od njih jednostavno nisu za nas, za neke još samo nismo spremni, neke smo prerasli... Moram priznati da...