Krobuk

"Kako u 21. stoljeću mogu spriječiti 20.000 djevojčica da idu u školu?" pita se najpoznatija pakistanska djevojčica u svijetu. Isto si pitanje postavljam i sama dok čitam njezinu autobiografiju. Dok je Malala Yousafzai proživljavala grozote koje opisuje u svojoj knjizi Ja sam Malala  (koju je napisala s Christinom Lamb) - napade talibana, rat u svojoj voljenoj dolini Svat, zabranu školovanja djevojčica, prijetnje smrću članovima obitelji i poznanicima te u konačnici pokušaj ubojstva i borbu za vlastiti život - ja sam se brinula zbog školskih testova, glupavih svađa s prijateljima i ostalih muka koje more tipične tinejdžere na ovim prostorima. Naravno da nisam pratila što se događa u dalekom Pakistanu. Tko bi tada i pomislio da je mojim vršnjacima negdje u svijetu najmanji problem, pa čak i jedna od najvećih želja, pisanje testa iz matematike?  Povijest je učiteljica života? Nekoliko godina poslije čula sam za Malalu, doznala sam da je riječ o djevojčici koja se bori za pravo...

Svako je dijete jedinstveno. Svako je dijete s teškoćama u razvoju jedinstveno. Svako je dijete na spektru autizma jedinstveno. Vjerujem da je svaka od prethodnih rečenica za većinu nas činjenica, pa ipak često djecu svrstavamo u određene skupine. Nije to uvijek loše. Znamo da, primjerice, kad je riječ o komunikaciji, djeci s oštećenjem sluha treba pristupiti na drukčiji način nego djeci s oštećenjem vida, ali nerijetko ih gledamo isključivo kroz prizmu njihova fizičkog ili mentalnog nedostatka iako je svako od njih individua, pojedinac s pregršt osobina koji ima različite sposobnosti i interese. „Mi mislimo da toj djeci nešto nedostaje, da ih se treba izliječiti. No ja vjerujem da bi liječiti autizam bilo isto kao liječiti znanost i umjetnost“, piše Kristine Barnett u autobiografskoj knjizi Iskra: Kako sam u autističnom sinu pronašla genija (Profil). Jedna je to od dvije knjige koje sam nedavno pročitala a kojima su u središtu djeca s autizmom . Druga je roman Jema Lestera U tišini (Z...

Od svih bajki koje smo kao djeca čitali vjerujem da je mnogima jedna od omiljenih upravo Crvenkapica braće Grimm. Priču o djevojčici s crvenom kapom/šeširom koja na putu do bake u šumi sretne zlog vuka rado smo čitali, slušali i pripovijedali, a njezin smo lik birali kao kostim za maškare, ali i temu crteža, slika, predstava... Roditelji su je, pak, nerijetko koristili kao pouku svojoj djeci ističući kako ih trebaju slušati ako ne žele doživjeti sličnu sudbinu i upravo se u tom kontekstu ova bajka najčešće interpretira. Osim toga, neki u Crvenkapici pronalazi erotske konotacije, no nećemo si potpuno uništiti uspomene iz djetinjstva. Vratimo se njezinoj odgojnoj strani. Odmah na početku priče majka Crvenkapici daje jasne upute što i kako treba napraviti, naizgled ne ostavljajući prostora za ikakvu pogrešku: "Evo ti kolača i boca vina, pa odnesi baki, da se malo okrijepi, bolesna je i slaba. Pođi što prije, dok nije pripeklo; kad budeš vani, idi što ljepše i ne skreći s puta; možeš...

Kad vidimo da su glavni likovi u djelu djeca i životinje, najčešće pomislimo kako je riječ o dječjoj priči. Učili su nas još u osnovnoj školi da su priče sa životinjskim likovima koji imaju ljudske osobine basne i uglavnom smo ih povezivali s djecom. Ona, naime, imaju razvijeniju maštu pa lakše zamisle, primjerice, lik krtice koja obožava tortu * . Ipak,  Dječak, krtica, lisica i konj Charlieja Mackesyja priča je namijenjena svim uzrastima. Odrasle podsjeća na istinske životne vrijednosti, a djecu uči onome što je doista važno u životu. Tako njezin autor na početnim stranicama poručuje: "Ova knjiga je za svakoga, svejedno jeste li osamdesetogodišnjak ili osmogodišnjak (...) Nadam se da će vas (...) ohrabriti da živite odvažnije, da budete ljubazniji i blaži prema sebi i drugima. I da zatražite pomoć kad vam je potrebna - to je čin hrabrosti." Kako odrastamo, sve više shvaćamo da granica između knjige za djecu i one za odrasle nije čvrsta. Štoviše, često nam je najpotrebniji ...

Vjerujem da je većini nas dobro poznata Šuma Striborova Ivane Brlić-Mažuranić, priča o staroj majci, njezinu "budalastom" sinu i snahi guji. Kada smo kao djeca čitali tu, možda i najpoznatiju, bajku Hrvatskog Andersona, uvijek smo žalili sirotu staricu koja je gotovo izgubila sina, pa i vlastiti život, zbog zle zmije koju je oženio jer je bio "dobričina, plašljiv i stidljiv momčić" koji nije imao hrabrosti odbiti je, ali se zato poslije hrabro suprotstavljao majci kad god bi govorila nešto protiv njegove žene. Čitajući je ponovno neki dan, doživjela sam je na neki potpuno drukčiji način, iz neke nove perspektive. Zapitala sam se:  Što ako majka i nije tako velika žrtva kao što se to čini, nego jednostavno nije mogla prihvatiti činjenicu da više nije središte života svog sina? Djetetovo osamostaljenje od roditelja Pojasnit ću, nemojte me unaprijed osuditi. Priča je napisana tako da u nama budi suosjećanje s jadnom staricom koju je sin "pazio kao ikonu" - s...

Pišući o knjizi Jorgea Bucaya Ispričat ću ti priču , razmišljala sam o pričama i njihovoj važnosti za čovjeka od davnina. Koja je njihova funkcija? Zašto se prenose s jedne generacije na drugu? Zašto ih imamo potrebu pričati - bez obzira na to jesu li stvarne ili izmišljene? Zašto osjećamo potrebu ispričati svoju priču? Radi kraćenja vremena, razbibrige, predstavljanja sebe, opravdavanja svojih ili tuđih postupaka, da bismo nekoga uvjerili u nešto, da bismo svoj život prikazali ljepšim nego što jest, da bismo izazvali divljenje, ljubomoru, žaljenje... Brojni su razlozi, a čini se da možemo zaključiti kako, s obzirom na to da ih je toliko mnogo, pričanje priča nikad neće nestati - to je jedna od osnovnih ljudskih potreba. Pričanju, odnosno prenošenju priča posvetila se i Rachel Cusk u svojem romanu Lovorike (posljednji svezak trilogije, uz Oris i Tranzit ). U njegovu je središtu književnica koja putuje na književni festival predstaviti svoju novu knjigu. Zanimljivo je da je upravo sred...

Otkad pamtim, kod kuće imam knjigu Najljepše bajke svijeta , u kojoj su okupljeni najveći klasici poput Trnoružice , Crvenkapice i Snjeguljice , ali i neke manje poznate priče. Jedna je od takvih perzijska bajka  Rascvjetana ruža . Priča o djevojci kojoj, kada se smije, iz usta ispadaju rascvjetane ruže, a kada plače, iz očiju teku biseri bila mi je najdraža. Divila sam se njezinim "supermoćima", kao i njezinoj ljepoti. Bila je to najljepša ilustracija u cijeloj knjizi. Uzela sam je u ruke nakon ne znam ni sama koliko godina nadajući se barem sličnom dojmu - i ništa. Ok, i dalje mi se sviđa ilustracija, djevojka je stvarno predivno prikazana, ali priča... Ne mogu shvatiti zašto mi se toliko svidjela. Evo je ukratko.  Jedan pošteni, bogati trgovac i njegova žena u požaru su ostali bez svega te su ih svi dotadašnji prijatelji i rodbina napustili. Žena je zatrudnjela, a pri porođaju su se pojavile četiri nepoznate žene u bijelom koje su joj pomogle. Na odlasku su ostavile darov...