Krobuk

Čini li vam se ponekad da je održavanje doma urednim nemoguća misija a da za knjige nemate više mjesta na policama te su se proširile na sve druge površine?  Znam, svi mi koji ovo čitamo očito obožavamo knjige i vezani smo uz našu kućnu biblioteku . Ona nas veseli i čini ponosnima. Pročitane knjige oblikovale su nas u osobe koje smo danas, one koje su još na to-read listi gledaju nas s polica čekajući svoj red, a da ne govorim o svima onima koje tek želimo nabaviti i pročitati ili pak one koje nas privuku svojim predivnim koricama... Bookish tragedies. Možda (sigurno) ću podijeliti nepopularno mišljenje među knjigoljupcima, ali ne trebaju nam sve te knjige na policama . Priznajmo si da nam pogled na kućnu biblioteku ponekad izaziva više stresa nego radosti, ponekad čak i grižnju savjesti jer neke knjige predugo čekaju da ih konačno uzmemo u ruke. A to im nije svrha.  Svrha knjiga je da ih se čita. Da naučimo nešto novo. Probudimo maštu. Ispunimo vrijeme. Njihova je svrha pov...

Ponekad mi se dogodi da jednostavno nemam što čitati. Znam koliko blesavo zvuči čim to stavim na papir, ali tako je. Police pune knjiga i poduži popis preporuka za čitanje samo mi kompliciraju život i zapnem u krugu neodlučnosti. Zatim počnem istraživati web shopove izdavačkih kuća i čitati kratke sadržaje. I tako mi nešto napokon privuče pozornost. Hmmm, Alessandro Baricco. Čitala sam na faksu "Ocean more" i svidjelo mi se kako oblikuje rečenice, taj umjetnički, poetski, pomalo nejasan stil, otvoren za pregršt interpretacija. Svila - zvuči tajnovito, nježno. Na koricama knjige piše: "Dirljiva ljubavna priča, stilsko remek-djelo i književni dragulj čarobne moći." (Sunday Times) Pa tko bi tome odolio?! Kupujem i nosim na godišnji odmor (uz još dvije knjige poezije) - ovaj godišnji potpuno je drukčiji od prijašnjih (i prvi pravi), pa je takav i moj izbor knjiga. Čitam ja tu "Svilu" upijajući toliko potrebno sunce na plaži. Čekam da se nešto dogodi. Ne događa...

Već godinama razmišljam o tome kako trebam početi pisati. I počela sam! Negdje na drugoj godini faksa, kad smo radili hrvatsku književnost moderne i postmoderne. Mislim da je prvi tekst koji me nadahnuo bio Kiklop Ranka Marinkovića. "'Možda ste i pjesnik', reče ona i bojažljivo ga pogleda. 'Nisam. Nemam talenta. Odviše pjesama znam napamet, pa sve što bih pokušao bilo bi nalik na neku od tih pjesama.'" Melkiorova razmišljanja o tome kako ne piše pjesme zato što ih previše zna napamet pa misli da ne bi bio originalan i mene su navela na razmišljanje o pisanju. Da, svi smo jedinstveni, ali istodobno je neizbježno da o nečemu jednako razmišljamo. Odrastamo u sličnim uvjetima, u jednoj kulturi, koja sad već postaje i globalna. Svi imamo neku zajedničku prošlost, povijest. I zapravo, koliko god bili različiti, toliko smo jednaki. Muče nas jednaki strahovi, vesele nas jednake stvari, kao što nas i jednake ljute. Ponekad. Nije to loše. To ne umanjuje našu vrijednost....