Krobuk

Tijekom faksa, kako sam u jednom periodu bila članica kluba studenata kroatologije, imala sam priliku prisustvovati večeri poezije uz Leu Brezar . Ta mi je večer ostala u jako lijepom sjećanju. Iako ne pamtim detalje, sjećam se topline kojom je Lea zračila i sreće koja me ispunjavala dok sam je slušala, a stihove njezine pjesme Zaljubi se u mene  otad do danas držim uokvirene na polici. Već je tada predstavljala svoj prvi roman Superjunakinje , no on je do mene došao tek prošle godine zahvaljujući giveawayu drage Tihane -  Knjigožderonje , a godinu dana poslije konačno je došao i na red za čitanje. Problem se ne rješava ignoriranjem, nego suočavanjem Priča je to o četiri žene - savršena, destruktivna, kraljica drame i nikad sama - koje su se našle u psihijatrijskoj bolnici. Njih su četiri, kao i situacije koje su ih dovele tamo, vrlo različite. Ipak, srž je njihovih problema jednaka - ignoriranje . Kako kaže jedna od njih:  „Svijet se ne urušava radi grešaka, već radi naš...

"Kako u 21. stoljeću mogu spriječiti 20.000 djevojčica da idu u školu?" pita se najpoznatija pakistanska djevojčica u svijetu. Isto si pitanje postavljam i sama dok čitam njezinu autobiografiju. Dok je Malala Yousafzai proživljavala grozote koje opisuje u svojoj knjizi Ja sam Malala  (koju je napisala s Christinom Lamb) - napade talibana, rat u svojoj voljenoj dolini Svat, zabranu školovanja djevojčica, prijetnje smrću članovima obitelji i poznanicima te u konačnici pokušaj ubojstva i borbu za vlastiti život - ja sam se brinula zbog školskih testova, glupavih svađa s prijateljima i ostalih muka koje more tipične tinejdžere na ovim prostorima. Naravno da nisam pratila što se događa u dalekom Pakistanu. Tko bi tada i pomislio da je mojim vršnjacima negdje u svijetu najmanji problem, pa čak i jedna od najvećih želja, pisanje testa iz matematike?  Povijest je učiteljica života? Nekoliko godina poslije čula sam za Malalu, doznala sam da je riječ o djevojčici koja se bori za pravo...

Oduvijek sam voljela osobe koje se ne uklapaju u društveno zadane okvire, koje se usuđuju biti svoje, autentične, koje vjeruju da svijet može biti bolje mjesto za život svih ljudi te čine sve što mogu kako bi tome pridonijele, kako bi bile kotačić u procesu napretka. Premda se takav pogled na život može činiti naivnim i previše idealističnim, drago mi je vidjeti da još postoje ljudi koji se ne mire sa sudbinom, nego žive u punom smislu te riječi. Od njih mnogo toga možemo naučiti. Autobiografiju Michelle Obame prvi sam put uzela u ruke prije dva mjeseca. Čitanje je potrajalo iz kojekakvih razloga, a jedan je od njih i taj što sam odabrala verziju na engleskom jeziku ( Becoming ). Bio je to moj osobni izazov i jako mi je drago što sam ga uspješno ispunila. U njezinoj životnoj priči prepoznala sam i dio sebe, svoje nade i strahove, svoju priču, ali i pronašla motivaciju i inspiraciju. Unatoč njezinu povlaštenom položaju, ona je osoba s kojom se mnogi mogu poistovjetiti te koja mnoge mo...

Novelu Mali princ Antoinea de Saint-Exupéryja prvi sam put pročitala u osnovnoj školi, ako se ne varam, u osmom razredu. Bila je to ljubav na prvi pogled. Sjećam se da sam u bilježnicu za lektiru uz bilješke nacrtala i tu dobro nam poznatu naslovnicu - malog princa na njegovu planetu. Podrška tijekom odrastanja Danas, 14 godina poslije, shvaćam kolika je sreća i rijetkost zavoljeti nekoga ili nešto odmah tijekom prvog susreta, a još je veća rijetkost da ta ljubav potraje toliko dugo. Priču o malom princu pročitala sam na pragu odrastanja, na prelasku iz osnovne u srednju školu, u trenutku kad počinješ svjesnije donositi odluke o svom životu. Jesam li se već tada više prepoznala u liku (odraslog) pilota, nisam sigurna. U to sam vrijeme još aktivno njegovala svoje talente, posebno crtanje - za razliku od pilota koji primjećuje: "Ja, međutim, ne znam vidjeti ovcu kroz kutiju. Možda sam pomalo kao odrasli. Izgleda da sam ostario." Ako sam u prvom čitanju bila sličnija liku malog...

Kad vidimo da su glavni likovi u djelu djeca i životinje, najčešće pomislimo kako je riječ o dječjoj priči. Učili su nas još u osnovnoj školi da su priče sa životinjskim likovima koji imaju ljudske osobine basne i uglavnom smo ih povezivali s djecom. Ona, naime, imaju razvijeniju maštu pa lakše zamisle, primjerice, lik krtice koja obožava tortu * . Ipak,  Dječak, krtica, lisica i konj Charlieja Mackesyja priča je namijenjena svim uzrastima. Odrasle podsjeća na istinske životne vrijednosti, a djecu uči onome što je doista važno u životu. Tako njezin autor na početnim stranicama poručuje: "Ova knjiga je za svakoga, svejedno jeste li osamdesetogodišnjak ili osmogodišnjak (...) Nadam se da će vas (...) ohrabriti da živite odvažnije, da budete ljubazniji i blaži prema sebi i drugima. I da zatražite pomoć kad vam je potrebna - to je čin hrabrosti." Kako odrastamo, sve više shvaćamo da granica između knjige za djecu i one za odrasle nije čvrsta. Štoviše, često nam je najpotrebniji ...

Pišući o knjizi Jorgea Bucaya Ispričat ću ti priču , razmišljala sam o pričama i njihovoj važnosti za čovjeka od davnina. Koja je njihova funkcija? Zašto se prenose s jedne generacije na drugu? Zašto ih imamo potrebu pričati - bez obzira na to jesu li stvarne ili izmišljene? Zašto osjećamo potrebu ispričati svoju priču? Radi kraćenja vremena, razbibrige, predstavljanja sebe, opravdavanja svojih ili tuđih postupaka, da bismo nekoga uvjerili u nešto, da bismo svoj život prikazali ljepšim nego što jest, da bismo izazvali divljenje, ljubomoru, žaljenje... Brojni su razlozi, a čini se da možemo zaključiti kako, s obzirom na to da ih je toliko mnogo, pričanje priča nikad neće nestati - to je jedna od osnovnih ljudskih potreba. Pričanju, odnosno prenošenju priča posvetila se i Rachel Cusk u svojem romanu Lovorike (posljednji svezak trilogije, uz Oris i Tranzit ). U njegovu je središtu književnica koja putuje na književni festival predstaviti svoju novu knjigu. Zanimljivo je da je upravo sred...

O "Maloj pariškoj knjižari" Nine George pročitala sam samo pozitivne komentare. Kada sam počela istraživati, otkrila sam da je u središtu romana ideja o knjigama kao lijekovima. Glavni lik, naime, posjeduje ploveću knjižaru koju je nazvao Pharmacie littéraire, odnosno Književna ljekarna. Monsieur Perdu knjige preporučuje kao što ljekarnik propisuje lijekove - za liječenje svake psihičke tegobe pronalazi odgovarajuće književno djelo. Ta me ideja, kao ljubiteljicu čitanja, oduševila jer i sama vjerujem u ljekovita svojstva knjiga, a iskustvo mi je pokazalo da su za njihov odabir presudni trenutak i situacija u kojoj se nalazimo. Tako nam određena knjiga možda ne sjedne u dvadesetima, kada tek ulazimo u svijet odraslih, ali nam u pedesetima, nakon što štošta proživimo, počne imati smisla. A tako nam i ista knjiga u različitim životnim razdobljima otkriva drukčije poruke. Neke od njih jednostavno nisu za nas, za neke još samo nismo spremni, neke smo prerasli... Moram priznati da...

Što je sreća? Koliko vanjske okolnosti utječu na to kako je osjećamo? Je li sretan čovjek onaj koji ustaje svakog jutra zadovoljan sobom, koji ne žali zbog prošlosti, prihvaća sadašnjost i ne boji se budućnosti? Možemo li biti istinski sretni u vrijeme krize - financijske, ljubavne, krize identiteta? Postoje li sretniji i nesretniji narodi? Može li se to izmjeriti i kako? Ovim se pitanjima 'pozabavio' David Machado u knjizi Prosječni indeks sreće . Utjecaj krize na pojedinca i zajednicu U središtu je priče Portugalac Daniel koji je, nakon što je njegovu zemlju pogodila ekonomska kriza, ostao bez posla, a žena i djeca odselili su se u drugi dio države. Osim toga, jedan od dvojice njegovih najboljih prijatelja završio je u zatvoru jer je opljačkao benzinsku postaju, a drugi je u dubokoj depresiji i godinama nije izašao iz kuće. "Vrlo brzo stanje je postalo iznimno teško. Ili je možda uvijek bilo tako, možda je svijet uvijek bio kompliciran", kaže Daniel i dodaje: "...

Roman Besmrtnici autorice Chloe Benjamin dobila sam za rođendan (prigodni naslov i tematika :). Neko je vrijeme stajao na polici, ali kad sam ga uzela u ruke, jedva sam ga ispustila. Ipak se proces čitanja malo oduljio jer sam ga uspjela pustiti i zaglibila na Netflixu. Konačno sam ga završila i došlo je vrijeme za sažimanje dojmova, kao i poruka. U opisu na koricama knjige doznaje se doslovno ono najosnovnije. No i to je dovoljno za privlačenje pozornosti jer postavlja se pitanje: "Kada biste znali točan datum svoje smrti, kako biste proživjeli život?" Ono se provlači cijelim romanom, a odgovor pokušavaju pronaći protagonisti - Simon, Klara, Daniel i Varya Gold - svatko na svoj način, nakon što su u ljeto 1969. posjetili vidovnjakinju koja im je otkrila kada će umrijeti. Dječja znatiželja i dosada pokrenule su cijelu priču koja je ponajprije usmjerena na teme života i smrti te pitanja vjere i Boga. Osim toga, dotiče se i homoseksualnosti, feminizma, magije, sreće... Život i...

Knjiga poezije Živke i Sanka Rabara Ogledalo pravo mi je otkriće. Inače se ne mogu pohvaliti velikim poznavanjem i obožavanjem poezije, ali za ovaj godišnji odabrala sam štošta neuobičajeno, pa tako i knjige. O Svili sam već pisala , za mene nije bila neko oduševljenje - za razliku od ove slabo poznate knjižice. Ni ne znam odakle mi, ali našla se u našoj obiteljskoj biblioteci - i na mojem popisu. Prvo što mi je bilo zanimljivo činjenica je da je knjigu napisao bračni par - prije nego što se uopće upoznao. Nisu se poznavali, a pjesme su tako odlično povezane tematikom i senzibilitetom. Živka Rabar o knjizi kaže: "Ovim našim pjesmama zajednička je mladenačka narcisoidnost, samorefleksija i neispunjenost u drugoj osobi. Dva zdenca vode žedne same sebe." Ona nakon Ogledala , nažalost, prestaje pisati, barem koliko mi je poznato. Sanku je ovo jedna od prvih knjiga, nakon koje je napisao još cijeli niz tekstova. On svoju ideju pisanja ove knjige objašnjava riječima: "U ...

Ponekad mi se dogodi da jednostavno nemam što čitati. Znam koliko blesavo zvuči čim to stavim na papir, ali tako je. Police pune knjiga i poduži popis preporuka za čitanje samo mi kompliciraju život i zapnem u krugu neodlučnosti. Zatim počnem istraživati web shopove izdavačkih kuća i čitati kratke sadržaje. I tako mi nešto napokon privuče pozornost. Hmmm, Alessandro Baricco. Čitala sam na faksu "Ocean more" i svidjelo mi se kako oblikuje rečenice, taj umjetnički, poetski, pomalo nejasan stil, otvoren za pregršt interpretacija. Svila - zvuči tajnovito, nježno. Na koricama knjige piše: "Dirljiva ljubavna priča, stilsko remek-djelo i književni dragulj čarobne moći." (Sunday Times) Pa tko bi tome odolio?! Kupujem i nosim na godišnji odmor (uz još dvije knjige poezije) - ovaj godišnji potpuno je drukčiji od prijašnjih (i prvi pravi), pa je takav i moj izbor knjiga. Čitam ja tu "Svilu" upijajući toliko potrebno sunce na plaži. Čekam da se nešto dogodi. Ne događa...

I want it all, I want it all, I want it all and I want it now... Mi, djeca 21. stoljeća, navikli smo sve dobiti odmah, a sve se više toj ideji približavaju i oni stariji. Fali ti društvo - nazoveš ga, javiš mu se putem društvenih mreža, dođeš do njega autom. Usamljen si - nađeš nekoga u tren oka, u samo nekoliko klikova, dovoljno je nekoliko puta pomaknuti prst udesno - i - hop - eto ga! Uvijek se nađe netko za akciju. Pije ti se kava - pripremiš instant - nemaš vremena za tursku. Jede ti se - odeš do Megića, restaća, pekarnice, dogotoviš nešto polugotovo, odmrzneš nešto zamrznuto. Želiš biti zdrav - uzmeš vitamine u kapsuli. Želiš biti fit - naručiš čudotvorni napitak od kojeg se tope kilogrami. Želiš biti produhovljen - pročitaš nekoliko Oshovih ili Budinih citata na internetu - i eto te! Želiš malo pažnje - objaviš (polu)golu fotku. ... Navikli smo dobiti sve odmah. Sve kontrolirati. Sve planirati. Ničemu ne posvetiti više od pet minuta svojega dragocjenog vremena - koje trošimo skr...

"Opet sam se sjetio Jorgea", kaže Demián - dobro poznat lik svima koji su pročitali knjigu Ispričat ću ti priču Jorgea Bucaya - u uvodnom dijelu njezina nastavka, Računaj na mene . Mladić koji je tražio odgovore na neka osnovna životna pitanja, sada, 15-ak godina poslije, ponovno se osjeća pomalo izgubljeno; iza njega je neuspjeli brak s njegovom velikom ljubavi, na poslu je uspješan, ali to ga više ne ispunjava, osjeća da ima problem sa ženama, odnosno s vezivanjem, a udaljio se i od članova obitelji, pa i prijatelja (njegova prijateljica krivnju svaljuje na krizu srednjih godina). Shvaća da mu je potrebna pomoć i sjeća se kako mu je Debeli na rastanku rekao da uvijek može računati na njega, stoga ga odluči potražiti. Ne zaključuj prije nego što je gotovo Stariji Demián meni je iritantniji, naporniji, kao da su još izraženije kontradiktornosti koje izgovara i čini. Iritira me, a onda se sjetim dobro mi poznate ideje da nam najviše na drugome smeta ono čime na sebi nismo zad...