Sve smo mi one - Superjunakinje

Tijekom faksa, kako sam u jednom periodu bila članica kluba studenata kroatologije, imala sam priliku prisustvovati večeri poezije uz Leu Brezar. Ta mi je večer ostala u jako lijepom sjećanju. Iako ne pamtim detalje, sjećam se topline kojom je Lea zračila i sreće koja me ispunjavala dok sam je slušala, a stihove njezine pjesme Zaljubi se u mene otad do danas držim uokvirene na polici. Već je tada predstavljala svoj prvi roman Superjunakinje, no on je do mene došao tek prošle godine zahvaljujući giveawayu drage Tihane - Knjigožderonje, a godinu dana poslije konačno je došao i na red za čitanje.

Problem se ne rješava ignoriranjem, nego suočavanjem

Priča je to o četiri žene - savršena, destruktivna, kraljica drame i nikad sama - koje su se našle u psihijatrijskoj bolnici. Njih su četiri, kao i situacije koje su ih dovele tamo, vrlo različite. Ipak, srž je njihovih problema jednaka - ignoriranje. Kako kaže jedna od njih: „Svijet se ne urušava radi grešaka, već radi našeg ignoriranja problema koje ne znamo riješiti.“

Tijekom čitanja, skoro do polovice knjige, moje emocije bile su podijeljene. Pitala sam se jesam li odabrala pravu knjigu u pravo vrijeme jer nekako sam imala osjećaj da me ništa ne povezuje s tim superjunakinjama. Inicijalno sam je odabrala jer sam se nadala ohrabrenju, nekoj snažnoj women power poruci, a nisam je nalazila ni nakon 100-tinjak stranica. „Život se ne namješta lako. Sve je puno pogrešaka i bugova“, kaže jedna od njih. Nije jednostavno ni ugodno pratiti borbu sa srži problema bila ona naša ili tuđa.

I ja sam jedna od njih

Do kraja knjige shvatila sam da me s tim ženama povezuje puno više stvari nego što mi se to u početku činilo. To jako lijepo dočarava ovih nekoliko rečenica: 

„Sve smo mi iste. Superjunakinje. Plešemo taj beskrajni neumorni ples jer mislimo da moramo, da se to od nas očekuje i pritom smo zaboravile na ono što je zaista važno. A to smo same mi.“

Do kraja knjige prepoznala sam se u ženi koja je težila savršenstvu i nesvjesno slijedila loš primjer svojih roditelja. Prepoznala sam se u ženi koja se bojala života. Prepoznala sam se u ženi koja je pristajala na disfunkcionalne odnose u zamjenu za malo pažnje i kakve-takve ljubavi. Prepoznala sam se u ženi koja se bojala pogriješiti. Prepoznala sam se u ženi koja je izbjegavala tražiti pomoć jer je bila uvjerena da sve može i mora sama. U nekom periodu života bila sam (gotovo) svaka od njih.

Podsjetnik za život

„Čitala je kako ne bi lutala životom, već kako bi nalazila putokaze u knjigama.“ Ova je rečenica moja svojevrsna vodilja u odabiru literature. Tako sam na kraju ove knjige pronašla itekakvo ohrabrenje i toliko vrijednih poruka te bih je preporučila svakoj ženi, ma svakoj osobi koja je skrenula s puta za srećom. 

Ova me knjiga podsjetila na moć pisanja: „Pisanjem ćete se osloboditi suvišnih misli i prenijet ćete ih na papir. Kada ih uspijete odvojiti od sebe, tamo će i ostati. Na papiru. A do tada, pišite.“ Podsjetila me na činjenicu da sreću ne tražim izvan sebe, nego u sebi. Podsjetila me na važnost iskrenosti, otpuštanja, opraštanja i prihvaćanja. Podsjetila me da sam ja - kao i ljudi koji me okružuju - samo čovjek, ne robot. Podsjetila me na to što je ljubav. Podsjetila me da se trebam boriti za sebe i živjeti punim plućima.