Krobuk

Od svih bajki koje smo kao djeca čitali vjerujem da je mnogima jedna od omiljenih upravo Crvenkapica braće Grimm. Priču o djevojčici s crvenom kapom/šeširom koja na putu do bake u šumi sretne zlog vuka rado smo čitali, slušali i pripovijedali, a njezin smo lik birali kao kostim za maškare, ali i temu crteža, slika, predstava... Roditelji su je, pak, nerijetko koristili kao pouku svojoj djeci ističući kako ih trebaju slušati ako ne žele doživjeti sličnu sudbinu i upravo se u tom kontekstu ova bajka najčešće interpretira. Osim toga, neki u Crvenkapici pronalazi erotske konotacije, no nećemo si potpuno uništiti uspomene iz djetinjstva. Vratimo se njezinoj odgojnoj strani. Odmah na početku priče majka Crvenkapici daje jasne upute što i kako treba napraviti, naizgled ne ostavljajući prostora za ikakvu pogrešku: "Evo ti kolača i boca vina, pa odnesi baki, da se malo okrijepi, bolesna je i slaba. Pođi što prije, dok nije pripeklo; kad budeš vani, idi što ljepše i ne skreći s puta; možeš...

Pišući o knjizi Jorgea Bucaya Ispričat ću ti priču , razmišljala sam o pričama i njihovoj važnosti za čovjeka od davnina. Koja je njihova funkcija? Zašto se prenose s jedne generacije na drugu? Zašto ih imamo potrebu pričati - bez obzira na to jesu li stvarne ili izmišljene? Zašto osjećamo potrebu ispričati svoju priču? Radi kraćenja vremena, razbibrige, predstavljanja sebe, opravdavanja svojih ili tuđih postupaka, da bismo nekoga uvjerili u nešto, da bismo svoj život prikazali ljepšim nego što jest, da bismo izazvali divljenje, ljubomoru, žaljenje... Brojni su razlozi, a čini se da možemo zaključiti kako, s obzirom na to da ih je toliko mnogo, pričanje priča nikad neće nestati - to je jedna od osnovnih ljudskih potreba. Pričanju, odnosno prenošenju priča posvetila se i Rachel Cusk u svojem romanu Lovorike (posljednji svezak trilogije, uz Oris i Tranzit ). U njegovu je središtu književnica koja putuje na književni festival predstaviti svoju novu knjigu. Zanimljivo je da je upravo sred...

O "Maloj pariškoj knjižari" Nine George pročitala sam samo pozitivne komentare. Kada sam počela istraživati, otkrila sam da je u središtu romana ideja o knjigama kao lijekovima. Glavni lik, naime, posjeduje ploveću knjižaru koju je nazvao Pharmacie littéraire, odnosno Književna ljekarna. Monsieur Perdu knjige preporučuje kao što ljekarnik propisuje lijekove - za liječenje svake psihičke tegobe pronalazi odgovarajuće književno djelo. Ta me ideja, kao ljubiteljicu čitanja, oduševila jer i sama vjerujem u ljekovita svojstva knjiga, a iskustvo mi je pokazalo da su za njihov odabir presudni trenutak i situacija u kojoj se nalazimo. Tako nam određena knjiga možda ne sjedne u dvadesetima, kada tek ulazimo u svijet odraslih, ali nam u pedesetima, nakon što štošta proživimo, počne imati smisla. A tako nam i ista knjiga u različitim životnim razdobljima otkriva drukčije poruke. Neke od njih jednostavno nisu za nas, za neke još samo nismo spremni, neke smo prerasli... Moram priznati da...