Knjige su iznimno važne, ali najvažnije je - živjeti

O "Maloj pariškoj knjižari" Nine George pročitala sam samo pozitivne komentare. Kada sam počela istraživati, otkrila sam da je u središtu romana ideja o knjigama kao lijekovima. Glavni lik, naime, posjeduje ploveću knjižaru koju je nazvao Pharmacie littéraire, odnosno Književna ljekarna. Monsieur Perdu knjige preporučuje kao što ljekarnik propisuje lijekove - za liječenje svake psihičke tegobe pronalazi odgovarajuće književno djelo. Ta me ideja, kao ljubiteljicu čitanja, oduševila jer i sama vjerujem u ljekovita svojstva knjiga, a iskustvo mi je pokazalo da su za njihov odabir presudni trenutak i situacija u kojoj se nalazimo. Tako nam određena knjiga možda ne sjedne u dvadesetima, kada tek ulazimo u svijet odraslih, ali nam u pedesetima, nakon što štošta proživimo, počne imati smisla. A tako nam i ista knjiga u različitim životnim razdobljima otkriva drukčije poruke. Neke od njih jednostavno nisu za nas, za neke još samo nismo spremni, neke smo prerasli...

Moram priznati da me roman pomalo razočarao jer sam imala doista velika očekivanja od njega (očekivanja su glavni ubojica užitka i tako ih se teško riješiti, no o tome nekom drugom prilikom), ponajviše zbog pomalo patetičnog stila. Ipak, odlučila sam se usmjeriti na ono što mi se svidjelo, na važne poruke koje je meni prenio, a koje želim podijeliti s vama.

O starosti

Kada govorimo o onome što posebno cijenimo i volimo, teško da ćemo spomenuti starost. U medijima i reklamnoj industriji svakodnevno se susrećemo sa savjetima, idejama, receptima koji bi nam trebali pomoći zadržati vječnu mladost, a neki nam to čak i garantiraju. Svjesno ili podsvjesno svi znamo da nije moguće zauvijek ostati mlad, a nije ni potrebno. Starenje ima svojih čari, a kako kaže Jean Perdu, kada govori o knjigama:

"Što uopće znači staro - starost nije bolest. Svi stare, pa tako i knjige. Ali jeste li vi, je li bilo tko manje vrijedan, manje važan samo zato što je na svijetu malo dulje od drugih?"

Negdje sam pročitala da, kako bismo jednog dana bili stari i mudri, najprije trebamo biti mladi i ludi. Sve ima svoje vrijeme i svoju vrijednost. Imajmo to na umu - i kad je riječ o ljudima, i kad je riječ o knjigama, i o mnogo čemu drugom.

O strahu

Ako malo bolje razmislimo, starost i strah zapravo su povezani. Točnije, čini mi se da osjećamo prezir prema starosti zbog straha od smrti. Strah je gadna emocija. Ima toliku moć. Toliko nas može zakočiti. Može nas spriječiti da činimo, da osjećamo, da napredujemo, rastemo, razvijamo se...

"Perdu se pitao kako je to kad čovjek tako intenzivno osjeća i unatoč tomu preživi."

I pitao se to dvadeset godina. Dva je desetljeća izbjegavao akciju, izbjegavao je suočavanje sa svojim strahovima, sa svojom prošlošću, emocijama. Dva desetljeća nije živio.

"Ostao bih ondje gdje sam uvijek bio. Ne bih se pokrenuo iz života na koji sam navikao. On je, doduše, usran, ali je siguran."

Možemo ga osuđivati, čuditi mu se, a opet tako se lako nađemo u sličnoj situaciji. Možda u njoj ne ostanemo dvadeset godina, možda to potraje nekoliko dana (ako imamo sreće i hrabrosti da se brzo suočimo s tim), a možda potraje cijeli život. Zato je važno prepoznati čega se i zašto bojimo, pronaći načine kako se riješiti tog straha, kako ga pobijediti i ne mu dopustiti da nas nadvlada.

"Nikad ne slušaj strah! Strah zaglupljuje čovjeka", zaključuje Perdu.

O ljubavi

Uz knjige, osnovna je tema ovog romana ljubav - u različitim oblicima - vezana uz čitanje, povezana sa žalovanjem, gubitkom, zaljubljivanjem, obrascima ponašanja, uvjerenjima...

Tako, kad je riječ o pogrešnim uvjerenjima, naglašava se činjenica da ljubav ne boli i ne treba je opravdavati. Ako doživljavate nasilje partnera ili člana obitelji, ta vas osoba ne voli bez obzira na to u što vas uvjerava i bez obzira na sva opravdanja koja joj vi dajete.

"Loše postupanje besmisleno je tumačiti kao ljubav."

Još mi je jedno promišljanje o toj emociji bilo zanimljivo, a došlo je u pravom trenutku za mene:

"Mi ne možemo donijeti odluku da volimo. Ne možemo nikoga natjerati da nas voli. Ne postoji nikakav recept. Postoji samo ljubav. A mi smo joj izloženi. Ne možemo ništa učiniti."

Nema previše smisla razmišljati o ljubavi - ili je osjećamo ili ne. Nema ni previše smisla razgovarati o njoj (osim kada je potrebno naglasiti što ona nije). Nina George to jako dobro objašnjava tumačeći jezičnu stranu riječi voljeti:

"Riječ voljeti jest glagol, dakle... to se čini. Manje govoriti, a više raditi."

Prije nekoliko godina naletjela sam na citat koji je glasio otprilike ovako: "Mnogi ljudi više su zaljubljeni u ideju o ljubavi nego u samu ljubav." Naravno da svi volimo dobivati pažnju, nježnost, osjećati se voljeno, poželjno, prihvaćeno, ali sve to možemo si i trebamo osigurati sami. Budimo nježni prema sebi, volimo se, prihvatimo se doista takvi kakvi jesmo, ne očekujmo to od drugih. Jer to je ključno u izgradnji odnosa sa sobom i s drugima. To je ključno kako bismo bili svjesni volimo li doista drugu osobu ili osjećaje koje ona u nama izaziva. Žudimo li za njezinim društvom ili za njezinom pažnjom.

"Oboje su bili prenježni, previše ranjivi i više su žudjeli za tim da ih netko voli, nego što su imali snage i hrabrosti da sami vole. Ljubiti nekoga značilo je imati mnogo hrabrosti i malo očekivanja."

O knjigama i životu

I konačno - u osvrtu na roman u čijem su središtu knjige - malo o knjigama! :) Pa evo nekoliko rečenica iz "Male pariške knjižare" koje naglašavaju u čemu je njihova ljepota.

"Knjige će vas spasiti od gluposti. Od uzaludnih nada. Od loših muškaraca. Dat će vam ljubav, snagu, znanje. To je nutarnji život."

"Ono što čitate dugoročno je važnije od toga za kojeg ćete se muškarca udati."

S obzirom na provodnu temu romana, zanimljiv je i iznimno važan zaključak glavnoga lika, a time bih i završila ovaj tekst: 

"Knjige mogu mnogo toga, ali ne sve. Najvažnije stvari moramo živjeti. Ne čitati. Ja moram svoju knjigu... doživjeti."