Krobuk

Nikad nisam bila fan mitologije. Sva ta imena, priče i situacije bili su mi preslični i nepamtljivi. Osim toga, tijekom odrastanja primijetila sam da prikazuje gotovo isključivo mušku perspektivu, ispunjenu nasiljem, borbama ega i moći, što mi nije bilo nimalo blisko. A onda sam jednog dana u ruke uzela Kirku Madeline Miller , koja mi je totalno promijenila mišljenje prikazujući - konačno - žensku stranu , priču jedne izopćene, neuklopljene, ali snažne žene. Stil pisanja Madeline Miller toliko me oduševio da mi je Kirka i tri godine poslije jedna od omiljenih knjiga. Zato sam bila presretna kad sam vidjela da je objavljeno hrvatsko izdanje još jedne njezine uspješnice - Ahilejeve pjesme .  Priča je to o ljubavi i ratu, o prijateljstvu i odrastanju, o sudbini i volji bogova. Premda je osnovni pokretač radnje rat Grka i Trojanaca, u središtu su Patroklo i Ahilej , odnosno njihov odnos, koji je predivan. Ipak, u ovom osvrtu željela bih istaknuti dvije teme koje su mene najviše dota...

Svako je dijete jedinstveno. Svako je dijete s teškoćama u razvoju jedinstveno. Svako je dijete na spektru autizma jedinstveno. Vjerujem da je svaka od prethodnih rečenica za većinu nas činjenica, pa ipak često djecu svrstavamo u određene skupine. Nije to uvijek loše. Znamo da, primjerice, kad je riječ o komunikaciji, djeci s oštećenjem sluha treba pristupiti na drukčiji način nego djeci s oštećenjem vida, ali nerijetko ih gledamo isključivo kroz prizmu njihova fizičkog ili mentalnog nedostatka iako je svako od njih individua, pojedinac s pregršt osobina koji ima različite sposobnosti i interese. „Mi mislimo da toj djeci nešto nedostaje, da ih se treba izliječiti. No ja vjerujem da bi liječiti autizam bilo isto kao liječiti znanost i umjetnost“, piše Kristine Barnett u autobiografskoj knjizi Iskra: Kako sam u autističnom sinu pronašla genija (Profil). Jedna je to od dvije knjige koje sam nedavno pročitala a kojima su u središtu djeca s autizmom . Druga je roman Jema Lestera U tišini (Z...

Novelu Mali princ Antoinea de Saint-Exupéryja prvi sam put pročitala u osnovnoj školi, ako se ne varam, u osmom razredu. Bila je to ljubav na prvi pogled. Sjećam se da sam u bilježnicu za lektiru uz bilješke nacrtala i tu dobro nam poznatu naslovnicu - malog princa na njegovu planetu. Podrška tijekom odrastanja Danas, 14 godina poslije, shvaćam kolika je sreća i rijetkost zavoljeti nekoga ili nešto odmah tijekom prvog susreta, a još je veća rijetkost da ta ljubav potraje toliko dugo. Priču o malom princu pročitala sam na pragu odrastanja, na prelasku iz osnovne u srednju školu, u trenutku kad počinješ svjesnije donositi odluke o svom životu. Jesam li se već tada više prepoznala u liku (odraslog) pilota, nisam sigurna. U to sam vrijeme još aktivno njegovala svoje talente, posebno crtanje - za razliku od pilota koji primjećuje: "Ja, međutim, ne znam vidjeti ovcu kroz kutiju. Možda sam pomalo kao odrasli. Izgleda da sam ostario." Ako sam u prvom čitanju bila sličnija liku malog...

Kad vidimo da su glavni likovi u djelu djeca i životinje, najčešće pomislimo kako je riječ o dječjoj priči. Učili su nas još u osnovnoj školi da su priče sa životinjskim likovima koji imaju ljudske osobine basne i uglavnom smo ih povezivali s djecom. Ona, naime, imaju razvijeniju maštu pa lakše zamisle, primjerice, lik krtice koja obožava tortu * . Ipak,  Dječak, krtica, lisica i konj Charlieja Mackesyja priča je namijenjena svim uzrastima. Odrasle podsjeća na istinske životne vrijednosti, a djecu uči onome što je doista važno u životu. Tako njezin autor na početnim stranicama poručuje: "Ova knjiga je za svakoga, svejedno jeste li osamdesetogodišnjak ili osmogodišnjak (...) Nadam se da će vas (...) ohrabriti da živite odvažnije, da budete ljubazniji i blaži prema sebi i drugima. I da zatražite pomoć kad vam je potrebna - to je čin hrabrosti." Kako odrastamo, sve više shvaćamo da granica između knjige za djecu i one za odrasle nije čvrsta. Štoviše, često nam je najpotrebniji ...

Ako pratite moj blog od početaka, a pogotovo ako me poznajete, vrlo vjerojatno znate da jako volim Jorgea Bucaya. Kao pravi fan, kupila sam i pročitala sve njegove knjige, osim najnovije koja je kod nas izašla prošle godine. Posljednja mi je od tih prethodno objavljenih ostala Voljeti se otvorenih očiju  koju je napisao sa Silvijom Salinas. Jako mi se svidio naslov jer sam već u startu imala ideju o čemu bi moglo biti riječi, a s tom se idejom i ja slažem - o ljubavi koja nije slijepa, nego postoji unatoč svijesti o nesavršenosti voljene osobe. Naravno da je sladak i primamljiv onaj osjećaj zaljubljenosti koji imamo u počecima upoznavanja i veze, ali u tom razdoblju vrlo često ne vidimo osobu realno; sviđa nam se što joj se sviđamo, volimo uzbuđenje, leptiriće u trbuhu... No najvažnije je ono što je iza toga, što je stvarno, što ostaje nakon što prođe zaljubljenost (a proći će kad-tad); kakva je ta osoba zapravo, prihvaćamo li je u potpunosti - sa svim vrlinama i manama. Stvarnost...

Vjerujem da je većini nas dobro poznata Šuma Striborova Ivane Brlić-Mažuranić, priča o staroj majci, njezinu "budalastom" sinu i snahi guji. Kada smo kao djeca čitali tu, možda i najpoznatiju, bajku Hrvatskog Andersona, uvijek smo žalili sirotu staricu koja je gotovo izgubila sina, pa i vlastiti život, zbog zle zmije koju je oženio jer je bio "dobričina, plašljiv i stidljiv momčić" koji nije imao hrabrosti odbiti je, ali se zato poslije hrabro suprotstavljao majci kad god bi govorila nešto protiv njegove žene. Čitajući je ponovno neki dan, doživjela sam je na neki potpuno drukčiji način, iz neke nove perspektive. Zapitala sam se:  Što ako majka i nije tako velika žrtva kao što se to čini, nego jednostavno nije mogla prihvatiti činjenicu da više nije središte života svog sina? Djetetovo osamostaljenje od roditelja Pojasnit ću, nemojte me unaprijed osuditi. Priča je napisana tako da u nama budi suosjećanje s jadnom staricom koju je sin "pazio kao ikonu" - s...

Pišući o knjizi Jorgea Bucaya Ispričat ću ti priču , razmišljala sam o pričama i njihovoj važnosti za čovjeka od davnina. Koja je njihova funkcija? Zašto se prenose s jedne generacije na drugu? Zašto ih imamo potrebu pričati - bez obzira na to jesu li stvarne ili izmišljene? Zašto osjećamo potrebu ispričati svoju priču? Radi kraćenja vremena, razbibrige, predstavljanja sebe, opravdavanja svojih ili tuđih postupaka, da bismo nekoga uvjerili u nešto, da bismo svoj život prikazali ljepšim nego što jest, da bismo izazvali divljenje, ljubomoru, žaljenje... Brojni su razlozi, a čini se da možemo zaključiti kako, s obzirom na to da ih je toliko mnogo, pričanje priča nikad neće nestati - to je jedna od osnovnih ljudskih potreba. Pričanju, odnosno prenošenju priča posvetila se i Rachel Cusk u svojem romanu Lovorike (posljednji svezak trilogije, uz Oris i Tranzit ). U njegovu je središtu književnica koja putuje na književni festival predstaviti svoju novu knjigu. Zanimljivo je da je upravo sred...

O "Maloj pariškoj knjižari" Nine George pročitala sam samo pozitivne komentare. Kada sam počela istraživati, otkrila sam da je u središtu romana ideja o knjigama kao lijekovima. Glavni lik, naime, posjeduje ploveću knjižaru koju je nazvao Pharmacie littéraire, odnosno Književna ljekarna. Monsieur Perdu knjige preporučuje kao što ljekarnik propisuje lijekove - za liječenje svake psihičke tegobe pronalazi odgovarajuće književno djelo. Ta me ideja, kao ljubiteljicu čitanja, oduševila jer i sama vjerujem u ljekovita svojstva knjiga, a iskustvo mi je pokazalo da su za njihov odabir presudni trenutak i situacija u kojoj se nalazimo. Tako nam određena knjiga možda ne sjedne u dvadesetima, kada tek ulazimo u svijet odraslih, ali nam u pedesetima, nakon što štošta proživimo, počne imati smisla. A tako nam i ista knjiga u različitim životnim razdobljima otkriva drukčije poruke. Neke od njih jednostavno nisu za nas, za neke još samo nismo spremni, neke smo prerasli... Moram priznati da...

Knjiga poezije Živke i Sanka Rabara Ogledalo pravo mi je otkriće. Inače se ne mogu pohvaliti velikim poznavanjem i obožavanjem poezije, ali za ovaj godišnji odabrala sam štošta neuobičajeno, pa tako i knjige. O Svili sam već pisala , za mene nije bila neko oduševljenje - za razliku od ove slabo poznate knjižice. Ni ne znam odakle mi, ali našla se u našoj obiteljskoj biblioteci - i na mojem popisu. Prvo što mi je bilo zanimljivo činjenica je da je knjigu napisao bračni par - prije nego što se uopće upoznao. Nisu se poznavali, a pjesme su tako odlično povezane tematikom i senzibilitetom. Živka Rabar o knjizi kaže: "Ovim našim pjesmama zajednička je mladenačka narcisoidnost, samorefleksija i neispunjenost u drugoj osobi. Dva zdenca vode žedne same sebe." Ona nakon Ogledala , nažalost, prestaje pisati, barem koliko mi je poznato. Sanku je ovo jedna od prvih knjiga, nakon koje je napisao još cijeli niz tekstova. On svoju ideju pisanja ove knjige objašnjava riječima: "U ...

Ponekad mi se dogodi da jednostavno nemam što čitati. Znam koliko blesavo zvuči čim to stavim na papir, ali tako je. Police pune knjiga i poduži popis preporuka za čitanje samo mi kompliciraju život i zapnem u krugu neodlučnosti. Zatim počnem istraživati web shopove izdavačkih kuća i čitati kratke sadržaje. I tako mi nešto napokon privuče pozornost. Hmmm, Alessandro Baricco. Čitala sam na faksu "Ocean more" i svidjelo mi se kako oblikuje rečenice, taj umjetnički, poetski, pomalo nejasan stil, otvoren za pregršt interpretacija. Svila - zvuči tajnovito, nježno. Na koricama knjige piše: "Dirljiva ljubavna priča, stilsko remek-djelo i književni dragulj čarobne moći." (Sunday Times) Pa tko bi tome odolio?! Kupujem i nosim na godišnji odmor (uz još dvije knjige poezije) - ovaj godišnji potpuno je drukčiji od prijašnjih (i prvi pravi), pa je takav i moj izbor knjiga. Čitam ja tu "Svilu" upijajući toliko potrebno sunce na plaži. Čekam da se nešto dogodi. Ne događa...

"Daleko na pučini morskoj voda je tako modra kao što su latice najljepšeg različka, a bistra poput najčistijeg prozirca, ali je i veoma duboka, dublja nego što ijedno sidro može doseći; mnogo bi crkvenih tornjeva valjalo nastaviti jedan na drugi da bi sa dna morskog dosegli na površinu. A na dnu mora borave morske vile ili sirene." Početak je to Male sirene , jedne od najpoznatijih bajki Hansa Christiana Andersena. Ne znam za vas, ali meni je sve donedavno prva asocijacija na spomen male sirene bila djevojka crvene kose i zelena repa koja ima prijatelja Sebastijana, sanja o ljudskom svijetu i zaljubi se u princa Erika, zbog kojeg poprimi ljudski oblik te su, bez obzira na sve neprilike, na kraju zajedno - sretni i veseli. Pomalo žalosno, ali najprije se sjetim Disneyjeve animirane verzije. Nemam ništa protiv Disneyja. Dapače, dragi su mi njegovi crtići i shvaćam da ljudi vole sretne svršetke. No okrenimo se Andersenovoj bajci. Čežnja za nedostižnim Na početku bajke autor opis...

"Opet sam se sjetio Jorgea", kaže Demián - dobro poznat lik svima koji su pročitali knjigu Ispričat ću ti priču Jorgea Bucaya - u uvodnom dijelu njezina nastavka, Računaj na mene . Mladić koji je tražio odgovore na neka osnovna životna pitanja, sada, 15-ak godina poslije, ponovno se osjeća pomalo izgubljeno; iza njega je neuspjeli brak s njegovom velikom ljubavi, na poslu je uspješan, ali to ga više ne ispunjava, osjeća da ima problem sa ženama, odnosno s vezivanjem, a udaljio se i od članova obitelji, pa i prijatelja (njegova prijateljica krivnju svaljuje na krizu srednjih godina). Shvaća da mu je potrebna pomoć i sjeća se kako mu je Debeli na rastanku rekao da uvijek može računati na njega, stoga ga odluči potražiti. Ne zaključuj prije nego što je gotovo Stariji Demián meni je iritantniji, naporniji, kao da su još izraženije kontradiktornosti koje izgovara i čini. Iritira me, a onda se sjetim dobro mi poznate ideje da nam najviše na drugome smeta ono čime na sebi nismo zad...