Krobuk

Gledam ovih dana objave i storyje book blogera. Usklađivanje korica knjiga s paletama sjenila, s outfitom, s kućnim ljubimcima , s playlistama... Više od 10 pročitanih knjiga mjesečno. Suradnje s modnim ili kozmetičkim brendovima. I tako dalje. Ne mogu se ne zapitati jesmo li doista ljepotu i vrijednost knjiga sveli na brojke i estetiku? Je li ovo postala naša realnost? I ako je, kakva nam je budućnost? Uvijek podržavam promociju knjiga i čitanja, no ne mogu ne primijetiti kako se u zajednici book blogera gubi autentičnost . I to me baš rastužuje.  Dok se pokušavam prisjetiti prvih dana i godina otkako sam pokrenula Krobuk, a prošlo je već 5 godina, ne bih rekla da su knjigoljupci toliko očajno pokušavali zadovoljiti algoritme . Ljudi su doista pisali iz dubine svoje duše . Dijelili knjige vrijedne čitanja. I bila sam ponosna što sam dio te male zajednice osoba koje su se odvažile pisati i dijeliti svoje dojmove o knjigama te njihove fotografije. Danas bih rekla da kvantiteta zais...

Tijekom faksa, kako sam u jednom periodu bila članica kluba studenata kroatologije, imala sam priliku prisustvovati večeri poezije uz Leu Brezar . Ta mi je večer ostala u jako lijepom sjećanju. Iako ne pamtim detalje, sjećam se topline kojom je Lea zračila i sreće koja me ispunjavala dok sam je slušala, a stihove njezine pjesme Zaljubi se u mene  otad do danas držim uokvirene na polici. Već je tada predstavljala svoj prvi roman Superjunakinje , no on je do mene došao tek prošle godine zahvaljujući giveawayu drage Tihane -  Knjigožderonje , a godinu dana poslije konačno je došao i na red za čitanje. Problem se ne rješava ignoriranjem, nego suočavanjem Priča je to o četiri žene - savršena, destruktivna, kraljica drame i nikad sama - koje su se našle u psihijatrijskoj bolnici. Njih su četiri, kao i situacije koje su ih dovele tamo, vrlo različite. Ipak, srž je njihovih problema jednaka - ignoriranje . Kako kaže jedna od njih:  „Svijet se ne urušava radi grešaka, već radi naš...

Postoje knjige u čijem čitanju uživate, ali poslije nemate što puno reći o njima. Postoje i one koje jedva pročitate do kraja ili ih ni ne završite. A tu su i one o kojima se mora pričati , pisati, koje se trebaju preporučivati, dijeliti prijateljima i poznanicima - jer znate da trebaju doći do što većeg broja ljudi. Priručnik za preživljavanje Grofa Darkule  ulazi u zadnju kategoriju.  Možda nećete uživati u čitanju, možda će vas neke teme pogoditi, rastužiti, razljutiti, ali definitivno vas neće ostaviti ravnodušnima. U meni je probudila razne emocije. U nekoliko tema sam se prepoznala. Mnoge su u meni izazvale kombinaciju tuge i ljutnje. Zaključila sam kako je nevjerojatno koliko je straha i srama usađeno u nas. Koliko to utječe na naše odrasle živote. Kako su to emocije pomoću kojih se najlakše upravlja ljudima i koči ih na putu do sretnijeg i ispunjenijeg života. No, isto tako mnoge su mi priče dale nadu, pokazale da je (pozitivna) promjena moguća, potaknule me na veći ...

Nikad nisam bila fan mitologije. Sva ta imena, priče i situacije bili su mi preslični i nepamtljivi. Osim toga, tijekom odrastanja primijetila sam da prikazuje gotovo isključivo mušku perspektivu, ispunjenu nasiljem, borbama ega i moći, što mi nije bilo nimalo blisko. A onda sam jednog dana u ruke uzela Kirku Madeline Miller , koja mi je totalno promijenila mišljenje prikazujući - konačno - žensku stranu , priču jedne izopćene, neuklopljene, ali snažne žene. Stil pisanja Madeline Miller toliko me oduševio da mi je Kirka i tri godine poslije jedna od omiljenih knjiga. Zato sam bila presretna kad sam vidjela da je objavljeno hrvatsko izdanje još jedne njezine uspješnice - Ahilejeve pjesme .  Priča je to o ljubavi i ratu, o prijateljstvu i odrastanju, o sudbini i volji bogova. Premda je osnovni pokretač radnje rat Grka i Trojanaca, u središtu su Patroklo i Ahilej , odnosno njihov odnos, koji je predivan. Ipak, u ovom osvrtu željela bih istaknuti dvije teme koje su mene najviše dota...

Iako se približavamo kraju siječnja, prošao je i tzv. blue monday - dan kada započinje polagana predaja, kada je "OK" odustati od novogodišnjih odluka i vratiti se starim navikama, danas sam odlučila s vama podijeliti jednu od svojih odluka.  Mnogi su knjigoljupci i book blogeri već podijelili svoje planove, liste knjiga koje ove godine žele pročitati, kao i brojke, količine stranica i naslova, mjesečne odnosno godišnje izazove kojima se priključuju... Ja sam se ove godine odlučila voditi idejama koje su mi važne u svakodnevnom životu: održivost opuštenost intuicija Već sam prije donijela odluku da neću kupovati knjige te sam se tako prošle godine učlanila u knjižnicu . Odlučila sam najprije pročitati knjigu pa tek zatim odlučiti želim li je na svojoj polici. Ima neki gušt u kupnji novih naslova, nešto neodoljivo. Ipak, u posljednjih nekoliko godina sve mi je lakše odoljeti tome jer sam shvatila da mi zatrpana polica donosi više anksioznosti nego užitka.  Želim da me pogled n...

Jaaako dugo nisam napisala osvrt ovdje na blogu. Što zbog nedostatka vremena, što zbog nedostatka volje, inspiracije i knjiga o kojima vrijedi napisati više rečenica nego što stane u post na Instagramu. Osim toga, nije baš motivirajuće pisati dulje forme u svijetu koji želi sve sad i ovdje, po mogućnosti sa što manje teksta. Ipak, nakon što sam pročitala Atomske navike Jamesa Cleara, odlučila sam se raspisati. Želim s vama podijeliti njegove ideje i savjete. "Spoj vaših navika može vas unaprijediti ili unazaditi" , kaže Clear ističući veliku moć postupaka koje redovito izvodimo svjesno i nesvjesno. Uz to dodaje: "kvaliteta naših života ovisi o kvaliteti naših navika." Velika većina knjige sastoji se od savjeta za kreiranje "dobrih" i prekidanje "loših" navika. Stavljam ih pod navodnike jer zapravo ne postoje dobre ili loše navike. Postoje navike koje su dugoročno štetne ili korisne za nas, objašnjava Clear, koji zbog jednostavnijeg prenošenja po...

"Kako u 21. stoljeću mogu spriječiti 20.000 djevojčica da idu u školu?" pita se najpoznatija pakistanska djevojčica u svijetu. Isto si pitanje postavljam i sama dok čitam njezinu autobiografiju. Dok je Malala Yousafzai proživljavala grozote koje opisuje u svojoj knjizi Ja sam Malala  (koju je napisala s Christinom Lamb) - napade talibana, rat u svojoj voljenoj dolini Svat, zabranu školovanja djevojčica, prijetnje smrću članovima obitelji i poznanicima te u konačnici pokušaj ubojstva i borbu za vlastiti život - ja sam se brinula zbog školskih testova, glupavih svađa s prijateljima i ostalih muka koje more tipične tinejdžere na ovim prostorima. Naravno da nisam pratila što se događa u dalekom Pakistanu. Tko bi tada i pomislio da je mojim vršnjacima negdje u svijetu najmanji problem, pa čak i jedna od najvećih želja, pisanje testa iz matematike?  Povijest je učiteljica života? Nekoliko godina poslije čula sam za Malalu, doznala sam da je riječ o djevojčici koja se bori za pravo...

Novelu Mali princ Antoinea de Saint-Exupéryja prvi sam put pročitala u osnovnoj školi, ako se ne varam, u osmom razredu. Bila je to ljubav na prvi pogled. Sjećam se da sam u bilježnicu za lektiru uz bilješke nacrtala i tu dobro nam poznatu naslovnicu - malog princa na njegovu planetu. Podrška tijekom odrastanja Danas, 14 godina poslije, shvaćam kolika je sreća i rijetkost zavoljeti nekoga ili nešto odmah tijekom prvog susreta, a još je veća rijetkost da ta ljubav potraje toliko dugo. Priču o malom princu pročitala sam na pragu odrastanja, na prelasku iz osnovne u srednju školu, u trenutku kad počinješ svjesnije donositi odluke o svom životu. Jesam li se već tada više prepoznala u liku (odraslog) pilota, nisam sigurna. U to sam vrijeme još aktivno njegovala svoje talente, posebno crtanje - za razliku od pilota koji primjećuje: "Ja, međutim, ne znam vidjeti ovcu kroz kutiju. Možda sam pomalo kao odrasli. Izgleda da sam ostario." Ako sam u prvom čitanju bila sličnija liku malog...

Kad vidimo da su glavni likovi u djelu djeca i životinje, najčešće pomislimo kako je riječ o dječjoj priči. Učili su nas još u osnovnoj školi da su priče sa životinjskim likovima koji imaju ljudske osobine basne i uglavnom smo ih povezivali s djecom. Ona, naime, imaju razvijeniju maštu pa lakše zamisle, primjerice, lik krtice koja obožava tortu * . Ipak,  Dječak, krtica, lisica i konj Charlieja Mackesyja priča je namijenjena svim uzrastima. Odrasle podsjeća na istinske životne vrijednosti, a djecu uči onome što je doista važno u životu. Tako njezin autor na početnim stranicama poručuje: "Ova knjiga je za svakoga, svejedno jeste li osamdesetogodišnjak ili osmogodišnjak (...) Nadam se da će vas (...) ohrabriti da živite odvažnije, da budete ljubazniji i blaži prema sebi i drugima. I da zatražite pomoć kad vam je potrebna - to je čin hrabrosti." Kako odrastamo, sve više shvaćamo da granica između knjige za djecu i one za odrasle nije čvrsta. Štoviše, često nam je najpotrebniji ...

Ako pratite moj blog od početaka, a pogotovo ako me poznajete, vrlo vjerojatno znate da jako volim Jorgea Bucaya. Kao pravi fan, kupila sam i pročitala sve njegove knjige, osim najnovije koja je kod nas izašla prošle godine. Posljednja mi je od tih prethodno objavljenih ostala Voljeti se otvorenih očiju  koju je napisao sa Silvijom Salinas. Jako mi se svidio naslov jer sam već u startu imala ideju o čemu bi moglo biti riječi, a s tom se idejom i ja slažem - o ljubavi koja nije slijepa, nego postoji unatoč svijesti o nesavršenosti voljene osobe. Naravno da je sladak i primamljiv onaj osjećaj zaljubljenosti koji imamo u počecima upoznavanja i veze, ali u tom razdoblju vrlo često ne vidimo osobu realno; sviđa nam se što joj se sviđamo, volimo uzbuđenje, leptiriće u trbuhu... No najvažnije je ono što je iza toga, što je stvarno, što ostaje nakon što prođe zaljubljenost (a proći će kad-tad); kakva je ta osoba zapravo, prihvaćamo li je u potpunosti - sa svim vrlinama i manama. Stvarnost...

Kako vam zvuči rečenica u naslovu? Slažete li se s njom? Ili mislite da je feminizam namijenjen isključivo ženama? Ili pak vjerujete da je namijenjen samo onim ženama koje imaju nešto ozbiljno protiv muškaraca i ženstvenosti?  Nagrađivana nigerijska spisateljica Chimamanda Ngozi Adichie tako je nazvala svoju knjigu, napisanu prema svome  TED govoru , koja je kod nas objavljena u Profilovu izdanju. Iako izgleda poput slikovnice - divne ilustracije napravila je Leire Salaberria -  Svi bismo trebali biti feministi nije samo za djecu. Autorica se na početnim stranicama prisjeća prve situacije kada ju je netko nazvao feministkinjom. Bilo je to još u njezinu djetinjstvu, kada nije ni znala što to znači. Potražila je značenje u rječniku, gdje je pisalo:  "Feminist, feministica - osoba koja vjeruje u društvenu, političku i ekonomsku jednakost muškaraca i žena." No znala je da njoj taj nadimak nije bio dodijeljen kao nešto pozitivno, a s vremenom se sve više uvjeraval...

Kako ostati mentalno zdrav, odnosno barem donekle normalan, u ovom ludom vremenu - pitanje je na koje već neko vrijeme tražim odgovor, a postavila ga je i Elif Shafak u svome eseju Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela , koji je kod nas izdala Hena com . Riječ je o vrlo aktualnoj knjižici, koja se dotiče i koronakrize, a u kojoj autorica o problemima današnjeg društva progovara iskreno, otvoreno, s mnogo empatije i razumijevanja.  Priča = čovjek Shafak nas u svoja promišljanja uvodi pričom o svom djetinjstvu i problemu svladavanja slova, kada je i počela njezina naklonost prema slabijima, obespravljenima, onima u sjeni - svima onima čiji se glas ne čuje, a kako kaže: "Biti lišen glasa znači biti lišen utjecaja na vlastiti život." U tom kontekstu ističe i važnost priča za čovjeka, koju i ja stalno iznova osvješćujem . "Priče nas spajaju, neispričane priče drže nas razdvojenima. Sačinjeni smo od priča - onih koje su se dogodile, onih koje se još uvijek događaju u...

Pišući o knjizi Jorgea Bucaya Ispričat ću ti priču , razmišljala sam o pričama i njihovoj važnosti za čovjeka od davnina. Koja je njihova funkcija? Zašto se prenose s jedne generacije na drugu? Zašto ih imamo potrebu pričati - bez obzira na to jesu li stvarne ili izmišljene? Zašto osjećamo potrebu ispričati svoju priču? Radi kraćenja vremena, razbibrige, predstavljanja sebe, opravdavanja svojih ili tuđih postupaka, da bismo nekoga uvjerili u nešto, da bismo svoj život prikazali ljepšim nego što jest, da bismo izazvali divljenje, ljubomoru, žaljenje... Brojni su razlozi, a čini se da možemo zaključiti kako, s obzirom na to da ih je toliko mnogo, pričanje priča nikad neće nestati - to je jedna od osnovnih ljudskih potreba. Pričanju, odnosno prenošenju priča posvetila se i Rachel Cusk u svojem romanu Lovorike (posljednji svezak trilogije, uz Oris i Tranzit ). U njegovu je središtu književnica koja putuje na književni festival predstaviti svoju novu knjigu. Zanimljivo je da je upravo sred...

Otkad pamtim, kod kuće imam knjigu Najljepše bajke svijeta , u kojoj su okupljeni najveći klasici poput Trnoružice , Crvenkapice i Snjeguljice , ali i neke manje poznate priče. Jedna je od takvih perzijska bajka  Rascvjetana ruža . Priča o djevojci kojoj, kada se smije, iz usta ispadaju rascvjetane ruže, a kada plače, iz očiju teku biseri bila mi je najdraža. Divila sam se njezinim "supermoćima", kao i njezinoj ljepoti. Bila je to najljepša ilustracija u cijeloj knjizi. Uzela sam je u ruke nakon ne znam ni sama koliko godina nadajući se barem sličnom dojmu - i ništa. Ok, i dalje mi se sviđa ilustracija, djevojka je stvarno predivno prikazana, ali priča... Ne mogu shvatiti zašto mi se toliko svidjela. Evo je ukratko.  Jedan pošteni, bogati trgovac i njegova žena u požaru su ostali bez svega te su ih svi dotadašnji prijatelji i rodbina napustili. Žena je zatrudnjela, a pri porođaju su se pojavile četiri nepoznate žene u bijelom koje su joj pomogle. Na odlasku su ostavile darov...