Priručnik za preživljavanje

Postoje knjige u čijem čitanju uživate, ali poslije nemate što puno reći o njima. Postoje i one koje jedva pročitate do kraja ili ih ni ne završite. A tu su i one o kojima se mora pričati, pisati, koje se trebaju preporučivati, dijeliti prijateljima i poznanicima - jer znate da trebaju doći do što većeg broja ljudi. Priručnik za preživljavanje Grofa Darkule ulazi u zadnju kategoriju. 

Možda nećete uživati u čitanju, možda će vas neke teme pogoditi, rastužiti, razljutiti, ali definitivno vas neće ostaviti ravnodušnima. U meni je probudila razne emocije. U nekoliko tema sam se prepoznala. Mnoge su u meni izazvale kombinaciju tuge i ljutnje. Zaključila sam kako je nevjerojatno koliko je straha i srama usađeno u nas. Koliko to utječe na naše odrasle živote. Kako su to emocije pomoću kojih se najlakše upravlja ljudima i koči ih na putu do sretnijeg i ispunjenijeg života. No, isto tako mnoge su mi priče dale nadu, pokazale da je (pozitivna) promjena moguća, potaknule me na veći angažman i aktivizam koji sam pomalo izbjegavala.

Dragi naš hrvatski jezik

„Jezik nam je zatrovan seksizmima, diskriminatornim izrekama i žargonom koji već desetljećima neprimjetno šire jaz ionako krhke rodne ravnopravnosti“, piše Grof i pita se zašto se muški rod redovito povezuje s nečim pozitivnim, a ženski se prečesto koristi u negativnom kontekstu. Prosječni Hrvat možda to i ne primjećuje, ali kao studentica kroatologije postavljala sam si isto pitanje. 

Sjećam se da smo se na jednom predavanju dotaknuli teme primjenjivanja titula i naziva u muškom rodu na osobe obaju spolova. To posebno dolazi do izražaja u zakonima i propisima gdje se u uvodu naglašava da se npr. zaposlenik u ostatku ugovora o radu odnosi i na muškarca i na ženu - na zaposlenika i zaposlenicu - kako se ne bi kompliciralo nepotrebnim ponavljanjem dviju riječi u cijelom dokumentu. Mirela Holy tako je prije nekoliko godina napisala prijedlog nekog zakona stavljajući umjesto muškog - ženski oblik imenice - naglasivši da se odnosi na muškarce i žene - i doživjela napade jer takvo pisanje nije u skladu s praksom, našim zakonima i duhom jezika.

Naš je jezik bogat i složen - i daje nam jednake mogućnosti pisanja muških i ženskih oblika riječi. Grof zaključuje: „Riječi se brišu, mijenjaju, proširuju, nestaju i ponovno stvaraju svakoga dana. Mi odabiremo koje ćemo pustiti u svijet.“ 

Zašto bismo svi trebali biti feministi

Poglavlje koje je za mene najvažnije u ovoj knjizi ono je koje govori o položaju žena u društvu i o feminizmu. O tome kako se (ne) shvaća ozbiljno kad žena kaže ne. Kako nas se od malih nogu ušutkava, tjera da budemo netko drugi, da prihvatimo nešto iako nam nije ugodno i ne sviđa nam se. Kako trebamo sjediti mirno dok dječaci trče i penju se. Da trebamo plesati balet iako nas zanima nogomet. Kako nas se uči da je nasilje normalan znak ljubavi jer tko se tuče, taj se voli. Kako smo slabije i manje važne. Kako trebamo objašnjavati svaki svoj potez koji nije u skladu društvenim očekivanjima.

„Dok muškarac svijetu ne duguje opravdanja i objašnjenja za svoje postupke, žena (Balkana) to mora činiti gotovo svakodnevno. Od nje se očekuje objašnjenje kada nema prsten na ruci, kada ga odluči skinuti nakon 15 godina braka, kada shvati da ne želi roditi i biti majka, kada zadrži svoje prezime ili kada rodi žensko dijete.“

Zato i dalje ponavljam da bismo svi trebali biti feministi. I razlikovati ono što feminizam jest odnosno nije. „Feminizam ne mrzi. Feminizam je za sve. Feminizam je inkluzivan. Feminizam nisu ljutite žene koje mrze muškarce“, objašnjava Grof.

Život je prekratak za loš seks i odnose koji bole

Nastavno na prethodnu temu dolaze i one o majčinstvu, vezama i seksu. Dok ovo pišem, još mi je jasnije koliki je apsurd u ovu tematiku ubaciti Crkvu. Ipak, čini se da većini nije čudno što nas svećenici uče o seksu i grešnosti naših prirodnih potreba, kao i o odnosima, rodnim ulogama i braku. 

„Prvu edukaciju o svojoj seksualnosti dobili smo od prosijedog muškarca starog 60 godina koji se nikad nije seksao iz ljubavi prema Kristu. U nas je usadio sram, strah i gađenje prema vlastitom tijelu i najnormalnijoj ljudskoj potrebi“, piše Grof. Ne čudi, dakle, da u svijet odlazimo totalno neupućeni i neupoznati sa svojim tijelom i seksualnošću. 

Pristajemo na odnose u kojima patimo. Na seks u kojem ne uživamo. I sramimo se tražiti drukčiji, bolji tretman, kakav zaslužujemo. Bojimo se otići iz odnosa koji nije dobar za nas. Bojimo se naglas reći da se ne vidimo u majčinskoj ulozi. Da nismo jadne ako nemamo muškarca u svojem životu. „Ubrzo sam shvatila da mi ne treba muškarac da bih se osjećala bolje (...) Odlučila sam biti sama svoja žena“, najbolji je mogući zaključak ove teme.

Skinimo stigmu s mentalnog zdravlja

Mentalno zdravlje tema je o kojoj se danas ili ne govori ili se govori da bi se pridobila medijska pažnja ili - ponekad - tako da se stvarno naglasi njegova važnost. Vjerujem da su mnogi od nas odrastali uz jednu osobu ili više njih koje su se borile s depresijom ili nekim mentalnim poremećajem. Ja jesam. O tome se nije razgovaralo. To se nije pokušalo riješiti. Tim se osobama nije pomagalo. Njihovo se stanje pokušalo prikriti. Zataškati. Ono je bilo sramotno. Čak se povezivalo s grešnošću. I još je tako.

„Stigmu s mentalnog zdravlja skidamo otvorenim razgovorom, a svako izgovoreno iskustvo korak je prema normalizaciji“, naglašava Grof i zaključuje: „Proces rada na sebi dugačak je i naporan, posebno na početku. No nije nemoguć i rezultati su stvarni i gotovo opipljivi.“

Još je tema kojih su se autori dotaknuli, ali ove su mene nekako najviše dotaknule. Najveća hvala mojem najboljem frendu koji je meni i frendici poklonio ovu knjigu - koju ćemo definitivno svi troje pročitati i preporučivati svima! Jer ovakve knjige i profili na društvenim mrežama itekako su nam potrebni. Potrebno je što češće, više, glasnije progovarati o tim temama. Dijeliti vlastita iskustva. Pokazati drugima da nisu sami sa svojim problemima i situacijama. Pokazati da možemo drugačije. Možemo bolje!