Krobuk

Ako pratite moj blog od početaka, a pogotovo ako me poznajete, vrlo vjerojatno znate da jako volim Jorgea Bucaya. Kao pravi fan, kupila sam i pročitala sve njegove knjige, osim najnovije koja je kod nas izašla prošle godine. Posljednja mi je od tih prethodno objavljenih ostala Voljeti se otvorenih očiju  koju je napisao sa Silvijom Salinas. Jako mi se svidio naslov jer sam već u startu imala ideju o čemu bi moglo biti riječi, a s tom se idejom i ja slažem - o ljubavi koja nije slijepa, nego postoji unatoč svijesti o nesavršenosti voljene osobe. Naravno da je sladak i primamljiv onaj osjećaj zaljubljenosti koji imamo u počecima upoznavanja i veze, ali u tom razdoblju vrlo često ne vidimo osobu realno; sviđa nam se što joj se sviđamo, volimo uzbuđenje, leptiriće u trbuhu... No najvažnije je ono što je iza toga, što je stvarno, što ostaje nakon što prođe zaljubljenost (a proći će kad-tad); kakva je ta osoba zapravo, prihvaćamo li je u potpunosti - sa svim vrlinama i manama. Stvarnost...

Pišući o knjizi Jorgea Bucaya Ispričat ću ti priču , razmišljala sam o pričama i njihovoj važnosti za čovjeka od davnina. Koja je njihova funkcija? Zašto se prenose s jedne generacije na drugu? Zašto ih imamo potrebu pričati - bez obzira na to jesu li stvarne ili izmišljene? Zašto osjećamo potrebu ispričati svoju priču? Radi kraćenja vremena, razbibrige, predstavljanja sebe, opravdavanja svojih ili tuđih postupaka, da bismo nekoga uvjerili u nešto, da bismo svoj život prikazali ljepšim nego što jest, da bismo izazvali divljenje, ljubomoru, žaljenje... Brojni su razlozi, a čini se da možemo zaključiti kako, s obzirom na to da ih je toliko mnogo, pričanje priča nikad neće nestati - to je jedna od osnovnih ljudskih potreba. Pričanju, odnosno prenošenju priča posvetila se i Rachel Cusk u svojem romanu Lovorike (posljednji svezak trilogije, uz Oris i Tranzit ). U njegovu je središtu književnica koja putuje na književni festival predstaviti svoju novu knjigu. Zanimljivo je da je upravo sred...