Krobuk

"Kako u 21. stoljeću mogu spriječiti 20.000 djevojčica da idu u školu?" pita se najpoznatija pakistanska djevojčica u svijetu. Isto si pitanje postavljam i sama dok čitam njezinu autobiografiju. Dok je Malala Yousafzai proživljavala grozote koje opisuje u svojoj knjizi Ja sam Malala  (koju je napisala s Christinom Lamb) - napade talibana, rat u svojoj voljenoj dolini Svat, zabranu školovanja djevojčica, prijetnje smrću članovima obitelji i poznanicima te u konačnici pokušaj ubojstva i borbu za vlastiti život - ja sam se brinula zbog školskih testova, glupavih svađa s prijateljima i ostalih muka koje more tipične tinejdžere na ovim prostorima. Naravno da nisam pratila što se događa u dalekom Pakistanu. Tko bi tada i pomislio da je mojim vršnjacima negdje u svijetu najmanji problem, pa čak i jedna od najvećih želja, pisanje testa iz matematike?  Povijest je učiteljica života? Nekoliko godina poslije čula sam za Malalu, doznala sam da je riječ o djevojčici koja se bori za pravo...

Svako je dijete jedinstveno. Svako je dijete s teškoćama u razvoju jedinstveno. Svako je dijete na spektru autizma jedinstveno. Vjerujem da je svaka od prethodnih rečenica za većinu nas činjenica, pa ipak često djecu svrstavamo u određene skupine. Nije to uvijek loše. Znamo da, primjerice, kad je riječ o komunikaciji, djeci s oštećenjem sluha treba pristupiti na drukčiji način nego djeci s oštećenjem vida, ali nerijetko ih gledamo isključivo kroz prizmu njihova fizičkog ili mentalnog nedostatka iako je svako od njih individua, pojedinac s pregršt osobina koji ima različite sposobnosti i interese. „Mi mislimo da toj djeci nešto nedostaje, da ih se treba izliječiti. No ja vjerujem da bi liječiti autizam bilo isto kao liječiti znanost i umjetnost“, piše Kristine Barnett u autobiografskoj knjizi Iskra: Kako sam u autističnom sinu pronašla genija (Profil). Jedna je to od dvije knjige koje sam nedavno pročitala a kojima su u središtu djeca s autizmom . Druga je roman Jema Lestera U tišini (Z...