Krobuk

"Opet sam se sjetio Jorgea", kaže Demián - dobro poznat lik svima koji su pročitali knjigu Ispričat ću ti priču Jorgea Bucaya - u uvodnom dijelu njezina nastavka, Računaj na mene . Mladić koji je tražio odgovore na neka osnovna životna pitanja, sada, 15-ak godina poslije, ponovno se osjeća pomalo izgubljeno; iza njega je neuspjeli brak s njegovom velikom ljubavi, na poslu je uspješan, ali to ga više ne ispunjava, osjeća da ima problem sa ženama, odnosno s vezivanjem, a udaljio se i od članova obitelji, pa i prijatelja (njegova prijateljica krivnju svaljuje na krizu srednjih godina). Shvaća da mu je potrebna pomoć i sjeća se kako mu je Debeli na rastanku rekao da uvijek može računati na njega, stoga ga odluči potražiti. Ne zaključuj prije nego što je gotovo Stariji Demián meni je iritantniji, naporniji, kao da su još izraženije kontradiktornosti koje izgovara i čini. Iritira me, a onda se sjetim dobro mi poznate ideje da nam najviše na drugome smeta ono čime na sebi nismo zad

Pričanje priča alat je kojim se koristimo od davnina. Nekad ih pričamo kako bismo se zabavili ili si skratili vrijeme, no prisjetimo li se bajki i priča koje smo čuli ili pročitali u djetinjstvu, sjetit ćemo se da je svaka od njih imala i neku poruku, posebno značenje. One su nas hrabrile, tješile, pokazivale nam put, neku drugu perspektivu... Ne čudi tako što su se pojedine priče prenosile s koljena na koljeno, s generacije na generaciju, iz stoljeća u stoljeće. Priča ima i terapeutsku moć, a to je jako dobro prepoznao Jorge Bucay - majstor pričanja priče. Najavila sam da ću sigurno i ovdje pisati o njegovoj najpoznatijoj knjizi, Ispričat ću ti priču , koja za mene ima posebno značenje. Knjiga je koncipirana kao razgovor između mladića Demiána i terapeuta Debelog (Jorgea). Demián dolazi na terapiju Debelomu jer ga muče neka pitanja s kojima se susreću mnoge mlade osobe koje pokušavaju pronaći ispravan smjer za svoj život: kako bih trebao živjeti, koja je moja svrha, tko sam ja, zašto

"Tvoja mučnina ti treba. Ona je poruka. Reći će ti što ti je." Prvi je to citat koji sam si zapisala čitajući " Izgubljene veze " Johanna Harija. A tijekom tog razdoblja i ja sam osjećala neku vrstu mučnine . Nisam je pročitala u dahu. Mučila sam se dok sam prolazila pojedinim stranicama - što zbog nekih vanjskih uvjeta, što zbog unutarnjih. Ova me je knjiga dovela do nekih spoznaja koje još pokušavam probaviti. No i to je neki znak, neka poruka. Zar ne? Johann Hari proučio je velik broj istraživanja i razgovarao s mnogim ljudima promišljajući o uzrocima i rješenjima za depresiju i anksioznost te donio zaključke koje je zapisao u ovoj knjizi. Uz to je zabilježio svoje misli i osjećaje te vlastitu borbu s tom bolešću koja kao da je zavladala suvremenim svijetom. Opisuje svoj put - od shvaćanja depresije kao slabosti i greške u radu mozga, preko poricanja i izbjegavanja propitkivanja vlastitih uvjerenja te prepuštanja antidepresivima do ideje o gubitku povezanosti