Izgubljene veze i ponovno povezivanje

"Tvoja mučnina ti treba. Ona je poruka. Reći će ti što ti je."

Prvi je to citat koji sam si zapisala čitajući "Izgubljene veze" Johanna Harija. A tijekom tog razdoblja i ja sam osjećala neku vrstu mučnine. Nisam je pročitala u dahu. Mučila sam se dok sam prolazila pojedinim stranicama - što zbog nekih vanjskih uvjeta, što zbog unutarnjih. Ova me je knjiga dovela do nekih spoznaja koje još pokušavam probaviti. No i to je neki znak, neka poruka. Zar ne?
Johann Hari proučio je velik broj istraživanja i razgovarao s mnogim ljudima promišljajući o uzrocima i rješenjima za depresiju i anksioznost te donio zaključke koje je zapisao u ovoj knjizi. Uz to je zabilježio svoje misli i osjećaje te vlastitu borbu s tom bolešću koja kao da je zavladala suvremenim svijetom. Opisuje svoj put - od shvaćanja depresije kao slabosti i greške u radu mozga, preko poricanja i izbjegavanja propitkivanja vlastitih uvjerenja te prepuštanja antidepresivima do ideje o gubitku povezanosti kao osnovnom uzročniku ljudske patnje i depresije.

"Jednom kada se odlučimo za priču kojom objašnjavamo vlastitu bol, nerado je dovodimo u pitanje. Priča je bila kao povodac koji sam stavio na svoju patnju da bih je držao barem pod nekom kontrolom."

Nakon što je odlučio promijeniti priču, odnosno propitati je, otpustiti kontrolu nad svojom patnjom, Hari je uspio definirati devet uzroka depresije i anksioznosti, ali i pronaći neka rješenja.

Uzroci depresije i anksioznosti

Svim je tim uzrocima zajednički gubitak povezanosti - sa smislenim radom, s drugim ljudima, sa smislenim vrijednostima, s traumom iz djetinjstva, sa statusom i poštovanjem, s prirodnim svijetom te sa sigurnom budućnosti u kojoj ima nade.
Današnji čovjek veliku većinu dana, odnosno budnih sati, provede na svojemu radnome mjestu. Naravno da mu posao utječe na privatni život.

"Kada je čovjek zadovoljan na poslu, zadovoljniji je i u drugim dijelovima života. Život postaje ispunjeniji. (...) Ali, kada te posao umrtvljuje, na kraju radnog dana osjećaš se slomljeno."

Jedan od osnovnih uzroka depresije leži u nezadovoljstvu poslom koji obavljamo. Ako imamo osjećaj da ono što radimo nema smisla, da našoj okolini i svijetu ne donosi ništa ili tek malo dobra, ako nismo shvaćeni ili nas ne poštuju te nismo primjereno plaćeni, ne samo da se sve više produbljuje nezadovoljstvo u nama nego raste i stres. Hari ističe kako nam stres na radnome mjestu ne izaziva previše odgovornosti, do toga, kaže:

"Dolazi od trpljenja 'posla koji je monoton, dosadan, koji uništava dušu, gdje ljudi svaki dan pomalo umiru kad dođu na posao jer ih njihov rad nimalo osobno ne dira.' (...) Razbolimo se - fizički, mentalno i emocionalno - onda kad izgubimo osjećaj osobne moći."

Čini mi se da gubitak povezanosti s drugim ljudima najviše pogađa današnje društvo i svakoga pojedinca, pa i mene. Žalosti činjenica da se ljudi toliko teško povezuju jedni s drugima. Svi sve žele odmah, instantno, nestrpljivo. Na jedan klik miša. Na jedan pomak prsta. Rijetko se tko iskreno posvećuje odnosima i trudi ih se graditi.

"Usamljenost danas obavija naše društvo kao oblak gustog smoga. Više nego ikad prije, ljudi izjavljuju da se osjećaju usamljeno."

Usamljenost Hari uspoređuje s udarcem šake u lice jer to dvoje izaziva jednak stres u čovjeku. Osim toga, kaže: "Postajemo depresivni kada smo usamljeni". U zapadnom društvu ističe se ideja individualizma, a u istočnom je izraženiji kolektivizam. Dok se na Zapadu čovjek s depresijom uglavnom bori ili sam ili u uskom krugu prijatelja ili uz psihoterapeuta, na Istoku mu pomaže zajednica. Nadalje, objašnjava razliku između usamljenosti i samoće govoreći o Times Squareu:

"Nisi sam. No, osjećaš se usamljeno jer niti je drugim ljudima tamo stalo do tebe, niti je tebi stalo do njih. Ne dijelite ni svoje radosti ni tuge. Niti si ti važan njima, ni oni tebi. (...) Jednostrani odnosi ne liječe usamljenost. Jedino recipročni to mogu."

Dakle, nije problem u nedostatku ljudi koji nas okružuju, nego u tome što s njima nemamo uspostavljenu blisku vezu ili "osjećaj uzajamne pomoći i zaštite". Zabrinjavajući je podatak koji iznosi, a prema kojemu osobe koje su usamljene imaju triput veću šansu da će oboljeti od bilo koje bolesti, ne isključivo mentalne. Potrebu za povezivanjem s drugim ljudima dovodi u vezu s počecima društava kada su se ljudi udruživali u plemena kako bi preživjeli u savanama:

"Ljudi moraju pripadati plemenu." / "Ostali smo sami u savani koju ne razumijemo, zbunjeni pred vlastitom tugom."

Otuđenost od društva, svojeg plemena, čovjek pokušava nadomjestiti premještajući svoj život na društvene mreže. No, svjesni smo, a to ističe i Hari, kako one ne mogu biti zamjena za gubitak pravoga društvenog života.
Gubitak povezanosti sa smislenim vrijednostima doživljavamo iz dana u dan živeći u konzumerističkom svijetu, gdje nam se prodaje ideja kako ćemo biti sretniji ako kupujemo i posjedujemo što više stvari.

"Od nezdrave se hrane debljamo. Od nezdravih vrijednosti stradava nam prosudba. Materijalizam je KFC za dušu."

Reklame ne prodaju proizvode, nego ideje o sreći, zajedništvu, ljubavi... svemu onome što čovjek želi, a nedostaje mu. I jasno je da to neće dobiti ako kupi određeni proizvod, pa ipak pokušava.
Sljedeći gubitak koji Hari navodi gubitak je povezanosti s traumom iz djetinjstva. Ističe kako emocionalno zlostavljanje u djetinjstvu najviše povećava rizik od razvoja depresije u odrasloj dobi.

"Osoba koja vjeruje da je zaslužila nasilje kojem je bila izložena kao dijete, neće vjerovati da zaslužuje nešto bolje ni kao odrasla osoba. Na taj je način teško živjeti. Uvjerenja koja su nam omogućila da preživimo nekada ranije, sada nas sputavaju i čine nesretnima."

Mnoga iskustva koja smo doživjeli kao djeca nismo znali protumačiti, pa i danas na njih gledamo iz perspektive djeteta, i dalje krivimo sebe i to nam otežava odrasli život. No bez obzira na sve, jedno je jasno: DIJETE NIJE KRIVO i nije zaslužilo bilo koju vrstu nasilja!
Čini li se i vama kako ljudi sve više vole pobjeći u prirodu, na selo, maknuti se iz grada kad god imaju priliku? Hari u "Izgubljenim vezama" bilježi kako povezanost s prirodom također ima veze s evolucijom, odnosno s činjenicom kako je čovjek puno dulje životinja koja se kreće, nego ona koja razgovara. Tako odlazak u prirodu gotovo uvijek ima terapijski učinak jer:

"Kada si depresivan (...) imaš osjećaj da 'sve ima veze s tobom'. Postaješ zarobljenikom vlastite priče i vlastitih misli koje ti tupo i bolno klepeću u glavi i ne daju ti mira. (...) Postajemo hermetički zatvoreni u svom egu. (...) Boravak u prirodi djeluje na nas sasvim suprotno - osjećamo strahopoštovanje prema svijetu koji nas okružuje."

Hari zaključuje o uzrocima depresije kako oni uključuju čovjekovu biologiju, njegovu psihologiju i društvo, odnosno svijet koji nas okružuje. Stoga i uzroke i rješenja treba tražiti u svemu tome.

Rješenje: ponovno povezivanje

Ipak, s obzirom na to da autor kao osnovni problem zbog kojeg dolazi do depresije i anksioznosti vidi u gubitku veza, rješenja koja ovdje iznosi nalazi u ponovnom povezivanju, i to s dragim ljudima, sa smislenim radom, sa smislenim vrijednostima, nadilaženjem ovisnosti o sebi i učenjem kako se veseliti tuđoj sreći, prihvaćanjem i nadilaženjem traume iz djetinjstva te pronalaskom sebi smislene budućnosti.
Kao primjer koliko povezivanje s drugim ljudima pomaže protiv depresije, pa čak i spašava živote, ističe stanovnike berlinske četvrti Kotti koji su se udružili kako bi spriječili poskupljenje stanarina, na koje im je već odlazio veći dio primanja. U toj su četvrti bili okupljeni, moglo bi se reći, svi oni koji se nisu uklapali u Berlin: gayevi, turski migranti, stari komunisti... Svi su bili potpuno različiti jedni od drugih i praktički im je jedino zajedničko bilo to što dijele životni prostor te činjenica da nisu prihvaćeni. Neki od njih htjeli su si oduzeti život, neki su bili na rubu izbacivanja iz škole, neki su trebali biti strpani u umobolnicu iako im ondje nije bilo mjesto... A rješenje su pronašli u udruživanju oko zajedničkoga cilja. Zahvaljujući tome, upoznali su se i odbacili predrasude. Pomogli su jedni drugima zadržati mjesto stanovanja, ali - što je važnije - vratili su smisao vlastitim i tuđim životima.

"Mnogi depresivni ljudi ne mogu vidjeti dalje od svoje boli, svojih povreda, svojih zamjeranja i svojih neuspjeha."

Hari objašnjava kako je povezivanje s drugim ljudima zapravo dio ljudske prirode, a briga o njima pomaže nam da rastemo.

"Normalno je da je čovjeku stalo do drugih." / "Čak i ako patiš, možeš pomoći drugome da se osjeća malo bolje."

Još je nešto zanimljivo autor knjige istaknuo, a djelomično sam već spomenula prije u tekstu. Riječ je o nestrpljenju i navici modernog čovjeka da traži instantna rješenja. Žena s kojom je razgovarao, Lisa, radeći u cvjetnjaku, što je bio dio njezine terapije, naučila je kako je važno ponovno razviti "predanost nečemu čemu treba vremena da se razvije i za što je potrebno imati strpljenja".

"Ne vrti se sve oko mene, zar ne? Postoji još nešto osim moje bitke protiv nepravde. Postoji jedna šira slika i želim ponovno biti dio nje."

Pišući o rješenjima za depresiju i anksioznost, Johann Hari istaknuo je mnoge zanimljive ideje. Između ostalog, zaključuje da se trebamo prihvatiti takvi kakvi jesmo jer već imamo "sve što nam treba", vrlo smo često sposobniji nego što mislimo da jesmo, a što smo otvoreniji, to ćemo "više dobiti iz bilo kojeg iskustva". Meni je najdraži zaključak (koji si, kao podsjetnik, trebam zapisati na vidljivo mjesto):

"Život je da se živi. Izađi i istražuj, uživaj, upijaj sve što možeš."