Krobuk

Gledam ovih dana objave i storyje book blogera. Usklađivanje korica knjiga s paletama sjenila, s outfitom, s kućnim ljubimcima , s playlistama... Više od 10 pročitanih knjiga mjesečno. Suradnje s modnim ili kozmetičkim brendovima. I tako dalje. Ne mogu se ne zapitati jesmo li doista ljepotu i vrijednost knjiga sveli na brojke i estetiku? Je li ovo postala naša realnost? I ako je, kakva nam je budućnost? Uvijek podržavam promociju knjiga i čitanja, no ne mogu ne primijetiti kako se u zajednici book blogera gubi autentičnost . I to me baš rastužuje.  Dok se pokušavam prisjetiti prvih dana i godina otkako sam pokrenula Krobuk, a prošlo je već 5 godina, ne bih rekla da su knjigoljupci toliko očajno pokušavali zadovoljiti algoritme . Ljudi su doista pisali iz dubine svoje duše . Dijelili knjige vrijedne čitanja. I bila sam ponosna što sam dio te male zajednice osoba koje su se odvažile pisati i dijeliti svoje dojmove o knjigama te njihove fotografije. Danas bih rekla da kvantiteta zais...

O "Maloj pariškoj knjižari" Nine George pročitala sam samo pozitivne komentare. Kada sam počela istraživati, otkrila sam da je u središtu romana ideja o knjigama kao lijekovima. Glavni lik, naime, posjeduje ploveću knjižaru koju je nazvao Pharmacie littéraire, odnosno Književna ljekarna. Monsieur Perdu knjige preporučuje kao što ljekarnik propisuje lijekove - za liječenje svake psihičke tegobe pronalazi odgovarajuće književno djelo. Ta me ideja, kao ljubiteljicu čitanja, oduševila jer i sama vjerujem u ljekovita svojstva knjiga, a iskustvo mi je pokazalo da su za njihov odabir presudni trenutak i situacija u kojoj se nalazimo. Tako nam određena knjiga možda ne sjedne u dvadesetima, kada tek ulazimo u svijet odraslih, ali nam u pedesetima, nakon što štošta proživimo, počne imati smisla. A tako nam i ista knjiga u različitim životnim razdobljima otkriva drukčije poruke. Neke od njih jednostavno nisu za nas, za neke još samo nismo spremni, neke smo prerasli... Moram priznati da...

Ponekad mi se dogodi da jednostavno nemam što čitati. Znam koliko blesavo zvuči čim to stavim na papir, ali tako je. Police pune knjiga i poduži popis preporuka za čitanje samo mi kompliciraju život i zapnem u krugu neodlučnosti. Zatim počnem istraživati web shopove izdavačkih kuća i čitati kratke sadržaje. I tako mi nešto napokon privuče pozornost. Hmmm, Alessandro Baricco. Čitala sam na faksu "Ocean more" i svidjelo mi se kako oblikuje rečenice, taj umjetnički, poetski, pomalo nejasan stil, otvoren za pregršt interpretacija. Svila - zvuči tajnovito, nježno. Na koricama knjige piše: "Dirljiva ljubavna priča, stilsko remek-djelo i književni dragulj čarobne moći." (Sunday Times) Pa tko bi tome odolio?! Kupujem i nosim na godišnji odmor (uz još dvije knjige poezije) - ovaj godišnji potpuno je drukčiji od prijašnjih (i prvi pravi), pa je takav i moj izbor knjiga. Čitam ja tu "Svilu" upijajući toliko potrebno sunce na plaži. Čekam da se nešto dogodi. Ne događa...

"Opet sam se sjetio Jorgea", kaže Demián - dobro poznat lik svima koji su pročitali knjigu Ispričat ću ti priču Jorgea Bucaya - u uvodnom dijelu njezina nastavka, Računaj na mene . Mladić koji je tražio odgovore na neka osnovna životna pitanja, sada, 15-ak godina poslije, ponovno se osjeća pomalo izgubljeno; iza njega je neuspjeli brak s njegovom velikom ljubavi, na poslu je uspješan, ali to ga više ne ispunjava, osjeća da ima problem sa ženama, odnosno s vezivanjem, a udaljio se i od članova obitelji, pa i prijatelja (njegova prijateljica krivnju svaljuje na krizu srednjih godina). Shvaća da mu je potrebna pomoć i sjeća se kako mu je Debeli na rastanku rekao da uvijek može računati na njega, stoga ga odluči potražiti. Ne zaključuj prije nego što je gotovo Stariji Demián meni je iritantniji, naporniji, kao da su još izraženije kontradiktornosti koje izgovara i čini. Iritira me, a onda se sjetim dobro mi poznate ideje da nam najviše na drugome smeta ono čime na sebi nismo zad...

Jedna od knjiga koje su ostavile najsnažniji dojam na mene, kao i na moj doživljaj svijeta te ljudi, zasigurno je Kradljivica knjiga Markusa Zusaka. Na prvi pogled, s obzirom na to da još nisam bila naviknula čitati velike knjige, prepala sam se njezine veličine i broja stranica. Bilo je to negdje na kraju srednje škole. Tijekom preddiplomskog studija ipak sam je odlučila kupiti - i napokon pročitati. Vrlo brzo shvatila sam kako doista nije bilo ikakva razloga za strah od tolikog broja stranica jer sam je pročitala u dahu. I dalje je jedna od najdivnijih knjiga koje sam pročitala. Kao i jedna od onih koje su jaaako utjecale na moje emocije. Plakala sam na mnogo dijelova i posljednjih pedesetak stranica u komadu. A ono čemu me je naučila i na što me je podsjetila jest: Svaka je knjiga vrijedna. Bez obzira na njezinu tematiku ili funkciju, ona ima iznimno veliku vrijednost. Može smiriti ljude u vrlo teškim i stresnim životnim situacijama. Može podučavati. Može imati snažan utjecaj. ...