Lekcije iz "Kradljivice knjiga"

Jedna od knjiga koje su ostavile najsnažniji dojam na mene, kao i na moj doživljaj svijeta te ljudi, zasigurno je Kradljivica knjiga Markusa Zusaka. Na prvi pogled, s obzirom na to da još nisam bila naviknula čitati velike knjige, prepala sam se njezine veličine i broja stranica. Bilo je to negdje na kraju srednje škole. Tijekom preddiplomskog studija ipak sam je odlučila kupiti - i napokon pročitati. Vrlo brzo shvatila sam kako doista nije bilo ikakva razloga za strah od tolikog broja stranica jer sam je pročitala u dahu. I dalje je jedna od najdivnijih knjiga koje sam pročitala. Kao i jedna od onih koje su jaaako utjecale na moje emocije. Plakala sam na mnogo dijelova i posljednjih pedesetak stranica u komadu. A ono čemu me je naučila i na što me je podsjetila jest:

1. Svaka je knjiga vrijedna. Bez obzira na njezinu tematiku ili funkciju, ona ima iznimno veliku vrijednost. Može smiriti ljude u vrlo teškim i stresnim životnim situacijama. Može podučavati. Može imati snažan utjecaj. Širiti propagandu... Toliko je vrijedna da skakanje u ledenu vodu ili izvlačenje iz pepela ne izgledaju nimalo neobično ni ludo, nego najnormalnija reakcija radi njezina spašavanja. Egipatska izreka glasi: "Knjiga je vrednija od svih spomenika jer ona sama gradi spomenike u srcu onoga koji je čita."
2. Ljudi su različiti. Ima dobrih, a ima i zlih. Ipak, većina je obojena. Nose u sebi i dobro i zlo. Nikoga ne treba osuđivati na temelju njegove vjeroispovijesti, nacionalnosti, boje kože, odjeće, frizure, načina života... Bilo čega. Niti generalizirati. Osim toga, ne smijemo donositi zaključke o tome kakva je netko osoba a da ga nismo upoznali. Ono što nam netko govori o drugome uvijek treba uzeti s dozom opreza, prosuditi tko nam to govori i zna li taj netko tuđu priču. Može li uopće itko znati nečiju priču pa da sudi o njemu?
3. Postoje doista jako zli ljudi. Koliko se god nadali i uvjeravali da u svakome čovjeku postoji barem nešto dobro, ponekad jednostavno treba prihvatiti činjenicu da to nije tako. Kradljivica knjiga podsjetila me je zašto se često bojim kontakta s ljudima i ljudi općenito. Dovoljno je samo malo otvoriti oči. Čovjek je najstrašnija od svih životinja. Što je sve sposoban učiniti; tolika zla, nesreće, ubojstva, mučenja, razaranja, uništenja... Moglo bi se toliko toga nabrojiti što čovjek čini nažao drugome ljudskom biću, životinjama, biljkama, prirodi općenito. Kao da nije dio nje. Što se to dogodilo čovjeku da je postao gori od bilo čega živog i neživog? Da ga ne mogu usporediti ni s čim niti pronaći nešto nečovječnije. Što se treba dogoditi u ljudskoj glavi da mu ideja poput nacizma postane cilj i savršenstvo? Kako snažni trebaju biti ta propaganda, te riječi, slike, da čovjek postane nečovjekom? Da bez grižnje savjesti podcjenjuje i muči drugu osobu. Da mu nije žao prirode koju uništava zbog sebičnih, ludih ciljeva jedne jadne "elite". Otkad je svijeta, gotovo stalno traje rat. Pa kako se onda ne bojati čovjeka, kad ni nije čovjek?!
4. Treba se znati oprostiti od dragih ljudi. Lieselina reakcija na gubitak roditelja i prijatelja nešto je što me je najviše dirnulo u ovoj knjizi. Takav način oproštaja ne znam je li uopće moguć u stvarnom životu. Tolika ljubav. Kada umre ili nas na neki drugi način napusti osoba koju volimo, obično najprije osjetimo gubitak. Osobni gubitak. Pitamo se što ćemo i kako bez te osobe. A rijetko doista mislimo na nju. Što je s njom, što nju očekuje, zašto nas je napustila? Mnoge vodeće religije uče nas da postoji drugi svijet, neko bolje mjesto gdje bivamo nagrađeni za sve dobro što smo učinili za života. Pa zašto onda plačemo na sprovodima? I Liesel je plakala, ali se dostojno oprostila od svih. Svakoga je otpratila u skladu s time kakav su odnos imali.
5. Nije važno koliko imate prijatelja, nego kakvu su. Kvaliteta, a ne kvantiteta! Ponekad, a posebno tijekom odrastanja, djetinjstva i puberteta, može nam se činiti da imamo premalo prijatelja. No kad sazremo i dođemo do neke odrasle dobi, shvatimo kako nam je zapravo dovoljno i da imamo osobu ili dvije koje nas razumiju i prihvaćaju. Liesel je imala dvojicu prijatelja, Rudyja i Maxa, te roditelje, Hansa i Rosu, a možda bih među njezine bliske osobe mogla uvrstiti i gradonačelnikovu ženu. Dakle, (samo) petero ljudi. No odnosi male Kradljivice Knjiga sa svakim od njih bili su neobični, posebni, ispunjeni ljubavlju, iskrenošću, zabavom, učenjem - svime što je potrebno za ispunjen život.