"Kirka" - mitologija isprepletena s feminizmom

Kirka je roman autorice Madeline Miller za koji sam saznala prije nekoliko mjeseci - i zapisala ga na popis za čitanje, uz mnoge druge. Kako je protjecalo vrijeme u izolaciji, završila sam knjigu koju sam počela čitati prije nego što se sve ovo s koronom zahuktalo. Trebala mi je neka nova. Pogledala sam na policu s knjigama, onu gdje su mi poredane knjige koje još nisam pročitala, i nijedna me nije privukla. Ima tu krimića, lektire, duhovne literature... Ne znam ni odakle mi sve to. Osjećala sam neku prazninu. Danima sam uživala u Hararijevu Sapiensu i sad sam došla do kraja. I nemam što čitati (kao kada dođete pred ormar i pomislite kako nemate što obući). U međuvremenu je došla plaća i odlučila sam se počastiti knjigama, između ostalih i Kirkom. Nekoliko dana poslije napokon su stigle i nakon kratkog vijećanja koju odabrati prvu, počelo je moje čarobno mitološko putovanje s Kirkom - velikom čarobnicom, Helijevom kćeri, ljubavnicom veličanstvenih ljudi i ne toliko veličanstvenog boga - otprilike ju se tim riječima opisuje, ali ona je mnogo više od toga.

Svi su odrasli najprije bili djeca

Kirka nije oduvijek bila velika čarobnica i veličanstvena žena. Svi su odrasli najprije bili djeca, samo što je njezino djetinjstvo - ili proces odrastanja - trajalo cijelu vječnost. Ipak je bila božica, mi nemamo takav privilegij. Prve riječi njezine majke nakon što ju je rodila bile su:

"Dođi, (...) idemo napraviti jedno bolje od nje."

Možete onda zamisliti kakvo joj je bilo odrastanje i zašto joj je trebala cijela vječnost da prepozna koliko je zapravo veličanstvena i vrijedna. Nisu pomogla ni izrugivanja njezine braće, ignoriranje cijele rodbine titana, bogova, nimfi..., kao ni očeva suzdržanost i hladnoća (ironično, pogledom je mogao spaliti sve što je poželio, pa on je ono što mi smrtnici nazivamo suncem). Jedini svijetli trenutak bio joj je susret sa stricem Prometejem, kažnjenim jer je pomogao ljudima otkrivši im vatru. Iako su joj često predbacivali da je lakovjerna, naivna i tupava, prva lekcija koju je Kirka naučila slušajući razgovore svojega oca i stričeva bila je:

"Ispod glatkoga, poznatog lica stvari krije se jedno drugo lice koje čeka pravi trenutak da raskoli svijet."

Nije sve onako kako se na prvi pogled čini. Mnogo se toga krije ispod površine i često treba uložiti napor kako bi se to otkrilo. Osim toga, iako tada toga nije bila potpuno svjesna, istražujući svoju besmrtnost i osjet fizičke boli, došla je do još jedne važne spoznaje:

"Cijeli moj dotadašnji život bio je tmina i dubina, ali ja nisam dio te mrkle vode; ja sam biće u njoj."

No da bi otkrila to biće, trebala se povući u osamu, a u tome su joj nesvjesno pomogli isti oni bogovi koji su je odlučili kazniti prognavši je na pusti otok.

Pronalaženje sebe u samoći

Kirka tako velik dio vječnosti provodi u osami. Ponekad je usamljena, a nekad, češće, uživa u tome što je sama. Kad počnemo uživati u vlastitom društvu, postanemo izbirljiviji u odabiru ljudi koje ćemo pustiti u svoj život. Shvatimo da na neke ljude i neke razgovore ne vrijedi gubiti svoje dragocjeno vrijeme:

"No nakon toliko vremena provedenog u samoći mislim da smo obje naučile cijeniti vrijednost iskrena razgovora."

Njezino je upoznavanje vlastite biti započelo u prirodi, u šumi - kao i mnogim likovima iz bajki - koja često znači nepoznanicu, mističnost, ali i avanturu.

"Zakoračila sam u šumu i moj je život započeo."

Započelo je tek kad se odmaknula od obiteljskog doma. Zanimljivo je kako najbistrije vidimo s odmakom. Posebno od obitelji. U njoj odrastamo, ona nas formira, vrlo mnogo onoga što znamo naučili smo od svojih roditelja i rodbine. A onda nam jednoga dana, dok smo u odrasloj dobi, pa već i tijekom odrastanja, zamjeraju nešto što smo od njih naučili, što smo od njih naslijedili. I te se teme dotiče Kirka:

"Možda nijedan roditelj ne može jasno vidjeti svoje dijete. Kada pogledamo, vidimo samo zrcalo vlastitih nedostataka."

Mnogi roditelji pohlepno pokušavaju zadržati svoje dijete za sebe. Ne mogu to potpuno shvatiti, objašnjavam si, jer nisam roditelj. Ali znači li to, ako jednog dana postanem majka, da ću i ja biti takva? Je li to proces koji svi roditelji prolaze? Samo što se jedni uspiju othrvati tom neracionalnom strahu od napuštanja, a druge on trajno zarobi, kao i njihovu djecu? Vječni sam optimist pa ću zaključiti da je moguće i pružiti djetetu relativno normalno odrastanje, ne zamjerajući mu što je pokupilo neke naše mane, i pustiti ga da odrasta, da se razvija, da samo donosi odluke za svoj život, pa i da nas jednog dana napusti.

Romantična ljubav, tjelesno zadovoljstvo i iluzije

Tijekom života Kirka je doživjela različita ljubavna iskustva. Kad kažem ljubavna, mislim na vrlo širok pojam, mnogo širi od prave iskrene ljubavi. Njezin je život obilježilo nekoliko velikih (ne uvijek rastom) muškaraca. Dok je još živjela u odajama svojega oca, na njezine je obale počeo zalaziti Glauko, siromašni ribar, njezina prva simpatija. Zbog njegova siromaštva i činjenice da je bio smrtnik, ta je veza bila nemoguća. No Kirka je voljela takve, naizgled nemoguće stvari. Zahvaljujući svojim osjećajima prema Glauku, probudila je čarobnicu u sebi.

Nešto poslije upoznala je Dedala, slavnoga izumitelja i prvu osobu s kojom se uspjela povezati:

"Ali u usamljeničkome životu postoje rijetki trenuci kada se druga duša prikloni vašoj, kao što zvijezde jedanput godišnje okrznu Zemlju. Takvo je zviježđe on bio meni."

Njih dvoje možda su i mogli uspjeti. Navijala sam za njih. Razumjeli su se, suosjećali jedno s drugim, ali oboje su u tom razdoblju bili nesretni. Svakoga od njih morile su druge brige, krivnja, dužnosti, zapovijedi onih za koje su vjerovali da su iznad njih...

Na njezinu se otoku našao i mali-veliki Odisej. Postala je njegova ljubavnica i rodila mu dijete. Bez obzira na mnoge zajedničke intimne trenutke, nakon što je otišao, shvatila je:

"Nazivala sam to naše razdoblje idilom. Možda je iluzija bila primjerenija riječ."

"Savršena iluzija", rekla bi Gaga. Dosta često možemo se naći u takvoj vezi. Čak smo svjesni da nismo jedno za drugo. Kirka je znala da Odiseja kod kuće čeka Penelopa. Često joj je govorio o njoj i svojemu sinu. Pa ipak dopuštamo da nas začara ta iluzija. Uživamo u tom osjećaju. U toj vezi - dok traje - jer možda se nešto promijeni? Možda se on promijeni? Možda se predomisli...

Pronalazak sebe u drugome

Nisu svi te sreće da pronađu osobu koja im potpuno savršeno odgovara. Štoviše, možda je to moguće samo u knjizi s mitološkom pozadinom. No veselila sam se Kirkinu pronalasku idealnog muškarca kao da je moj. A uz to - baš sam se s njim uspjela najviše poistovjetiti. Uz Dedala, on je jedini lik kojeg sam mogla zamisliti uz Kirku. A ona je jedino s njim mogla biti to što jest - potpuna, iskrena, mirna, sretna.

"Bilo mi je neobično neprestano imati društvo. (...) Obično me već to umaralo, odvraćalo mi pozornost, stoga bih morala ustati i sama prošetati otokom. No u Telemahu je bilo nečega posebnog, nekog prešutnog ohrabrivanja koje ga je činilo druželjubivim, a nenametljivim."

Telemah kojemu lice uvijek otkriva kako se osjeća, koliko se god nekome činio beskarakteran, možda je i najčvršći lik u knjizi. On točno zna što želi, a što ne želi. Odvažno se odupro Ateni i njezinoj ideji njegova života. Odabrao je biti nitko. Ali nitko koji živi neovisno od svih, na način koji je sam odabrao i koji mu najbolje odgovara. Nitko koji shvaća kako ponekad ni junaštvo, ali ni strah nisu korisni:

"Upozorili su me na opasnost (...) Mislim da mi strah neće pomoći."

I nitko koji je pomogao Kirki da se konačno potpuno pronađe, da se izbori za sebe i svoju slobodu te da odbaci nepotrebni strah.

"Strašno sam dugo bila stara i nepopustljiva, poput monolita izrezbarena kajanjem i godinama. No to je bio samo kalup u koji su me ulili. Nisam morala zadržati taj oblik."

It's a Man's, Man's World

Problem od kojeg se i nakon tolikih godina, desetljeća, stoljeća, tisućljeća ne možemo maknuti te koji nikako ne uspijevamo riješiti. Već se toliko puta zavrtio u krug da mi se ponekad čini kao da raspravljamo o tome što je bilo prije: kokoš ili jaje - jesu li žene same krive zato što su podčinjene ili si ne znaju pomoći ili si pak ne žele pomoći... Ta se problematika čarobno provlači cijelim ovim romanom. Naizgled mitološka priča iza koje se i ne skriva žensko pitanje. Da, i u svijetu grčke mitologije bilo je božica, snažnih i moćnih, pa ipak su vrhovni bogovi bili muškarci, pa ipak su ovisile o njihovoj volji, pa ipak su ih silovali čak i smrtni muškarci.
Kirka uz mnoge feminističke teme problematizira prikaz ženskih likova u književnosti govoreći o pjesmama inspiriranim njezinim susretom s Odisejem:

"Nije me iznenadio moj portret: ohola vještica, razoružana pred junakovim mačem, kleči i preklinje za milost. Čini mi se da je ponižavanje žena glavna razonoda pjesnika. Kao da ne može biti priče ako ne pužemo i ne cmizdrimo."

Žene su već toliko naviknule na svoju nametnutu slabost da prečesto i same povjeruju da su takve, da ne mogu bez fizičke i psihičke muškarčeve snage:

"Obično se kaže da su žene krhka bića, cvijeće, jaja, ono što se može razbiti u trenutku neopreza. Ako sam ikada i vjerovala u to, prestala sam."

Prečesto umjesto da njegujemo zajedništvo, razvijamo suparništvo jedna prema drugoj. Ako nas je dečko ostavio zbog druge, zacijelo je ona kriva. Ako nam se javio iako je u vezi, možda nam i nesvjesno to na neki način godi, počnemo gajiti nade da će je ostaviti i odabrati nas, aha - bolje smo od nje jer je odabrao nas! Kao da ne želimo vidjeti ono što nam je pred očima, jasno kao dan. Ako je i ostavi, vrlo će vjerojatno isto raditi nama javljajući se nekoj drugoj. Ako nas je pak ostavio "zbog druge", nije zbog nje, nego zbog sebe. Zamaramo se površnim stvarima umjesto da se napokon više izborimo za sebe same. Umjesto da primijetimo vlastitu vrijednost i da doista odlučimo izbirljivo puštati ljude u svoj život, da cijenimo iskren razgovor, samoću. Jer koliko god slušali i čitali o tome, očito nam većini treba cijela vječnost da nam iz guzice dođe u glavu: prvo trebamo shvatiti, prihvatiti i zavoljeti sebe, a onda ćemo moći to primijeniti na sve druge. Kirki je trebala cijela vječnost, no mi je nemamo - sada je pravo vrijeme da počnemo!