Krobuk

"Kako u 21. stoljeću mogu spriječiti 20.000 djevojčica da idu u školu?" pita se najpoznatija pakistanska djevojčica u svijetu. Isto si pitanje postavljam i sama dok čitam njezinu autobiografiju. Dok je Malala Yousafzai proživljavala grozote koje opisuje u svojoj knjizi Ja sam Malala  (koju je napisala s Christinom Lamb) - napade talibana, rat u svojoj voljenoj dolini Svat, zabranu školovanja djevojčica, prijetnje smrću članovima obitelji i poznanicima te u konačnici pokušaj ubojstva i borbu za vlastiti život - ja sam se brinula zbog školskih testova, glupavih svađa s prijateljima i ostalih muka koje more tipične tinejdžere na ovim prostorima. Naravno da nisam pratila što se događa u dalekom Pakistanu. Tko bi tada i pomislio da je mojim vršnjacima negdje u svijetu najmanji problem, pa čak i jedna od najvećih želja, pisanje testa iz matematike?  Povijest je učiteljica života? Nekoliko godina poslije čula sam za Malalu, doznala sam da je riječ o djevojčici koja se bori za pravo...

Oduvijek sam voljela osobe koje se ne uklapaju u društveno zadane okvire, koje se usuđuju biti svoje, autentične, koje vjeruju da svijet može biti bolje mjesto za život svih ljudi te čine sve što mogu kako bi tome pridonijele, kako bi bile kotačić u procesu napretka. Premda se takav pogled na život može činiti naivnim i previše idealističnim, drago mi je vidjeti da još postoje ljudi koji se ne mire sa sudbinom, nego žive u punom smislu te riječi. Od njih mnogo toga možemo naučiti. Autobiografiju Michelle Obame prvi sam put uzela u ruke prije dva mjeseca. Čitanje je potrajalo iz kojekakvih razloga, a jedan je od njih i taj što sam odabrala verziju na engleskom jeziku ( Becoming ). Bio je to moj osobni izazov i jako mi je drago što sam ga uspješno ispunila. U njezinoj životnoj priči prepoznala sam i dio sebe, svoje nade i strahove, svoju priču, ali i pronašla motivaciju i inspiraciju. Unatoč njezinu povlaštenom položaju, ona je osoba s kojom se mnogi mogu poistovjetiti te koja mnoge mo...