Krobuk

Knjiga poezije Živke i Sanka Rabara Ogledalo pravo mi je otkriće. Inače se ne mogu pohvaliti velikim poznavanjem i obožavanjem poezije, ali za ovaj godišnji odabrala sam štošta neuobičajeno, pa tako i knjige. O Svili sam već pisala , za mene nije bila neko oduševljenje - za razliku od ove slabo poznate knjižice. Ni ne znam odakle mi, ali našla se u našoj obiteljskoj biblioteci - i na mojem popisu. Prvo što mi je bilo zanimljivo činjenica je da je knjigu napisao bračni par - prije nego što se uopće upoznao. Nisu se poznavali, a pjesme su tako odlično povezane tematikom i senzibilitetom. Živka Rabar o knjizi kaže: "Ovim našim pjesmama zajednička je mladenačka narcisoidnost, samorefleksija i neispunjenost u drugoj osobi. Dva zdenca vode žedne same sebe." Ona nakon Ogledala , nažalost, prestaje pisati, barem koliko mi je poznato. Sanku je ovo jedna od prvih knjiga, nakon koje je napisao još cijeli niz tekstova. On svoju ideju pisanja ove knjige objašnjava riječima: "U ...

Već godinama razmišljam o tome kako trebam početi pisati. I počela sam! Negdje na drugoj godini faksa, kad smo radili hrvatsku književnost moderne i postmoderne. Mislim da je prvi tekst koji me nadahnuo bio Kiklop Ranka Marinkovića. "'Možda ste i pjesnik', reče ona i bojažljivo ga pogleda. 'Nisam. Nemam talenta. Odviše pjesama znam napamet, pa sve što bih pokušao bilo bi nalik na neku od tih pjesama.'" Melkiorova razmišljanja o tome kako ne piše pjesme zato što ih previše zna napamet pa misli da ne bi bio originalan i mene su navela na razmišljanje o pisanju. Da, svi smo jedinstveni, ali istodobno je neizbježno da o nečemu jednako razmišljamo. Odrastamo u sličnim uvjetima, u jednoj kulturi, koja sad već postaje i globalna. Svi imamo neku zajedničku prošlost, povijest. I zapravo, koliko god bili različiti, toliko smo jednaki. Muče nas jednaki strahovi, vesele nas jednake stvari, kao što nas i jednake ljute. Ponekad. Nije to loše. To ne umanjuje našu vrijednost....