Krobuk

Što je sreća? Koliko vanjske okolnosti utječu na to kako je osjećamo? Je li sretan čovjek onaj koji ustaje svakog jutra zadovoljan sobom, koji ne žali zbog prošlosti, prihvaća sadašnjost i ne boji se budućnosti? Možemo li biti istinski sretni u vrijeme krize - financijske, ljubavne, krize identiteta? Postoje li sretniji i nesretniji narodi? Može li se to izmjeriti i kako? Ovim se pitanjima 'pozabavio' David Machado u knjizi Prosječni indeks sreće . Utjecaj krize na pojedinca i zajednicu U središtu je priče Portugalac Daniel koji je, nakon što je njegovu zemlju pogodila ekonomska kriza, ostao bez posla, a žena i djeca odselili su se u drugi dio države. Osim toga, jedan od dvojice njegovih najboljih prijatelja završio je u zatvoru jer je opljačkao benzinsku postaju, a drugi je u dubokoj depresiji i godinama nije izašao iz kuće. "Vrlo brzo stanje je postalo iznimno teško. Ili je možda uvijek bilo tako, možda je svijet uvijek bio kompliciran", kaže Daniel i dodaje: "...

I want it all, I want it all, I want it all and I want it now... Mi, djeca 21. stoljeća, navikli smo sve dobiti odmah, a sve se više toj ideji približavaju i oni stariji. Fali ti društvo - nazoveš ga, javiš mu se putem društvenih mreža, dođeš do njega autom. Usamljen si - nađeš nekoga u tren oka, u samo nekoliko klikova, dovoljno je nekoliko puta pomaknuti prst udesno - i - hop - eto ga! Uvijek se nađe netko za akciju. Pije ti se kava - pripremiš instant - nemaš vremena za tursku. Jede ti se - odeš do Megića, restaća, pekarnice, dogotoviš nešto polugotovo, odmrzneš nešto zamrznuto. Želiš biti zdrav - uzmeš vitamine u kapsuli. Želiš biti fit - naručiš čudotvorni napitak od kojeg se tope kilogrami. Želiš biti produhovljen - pročitaš nekoliko Oshovih ili Budinih citata na internetu - i eto te! Želiš malo pažnje - objaviš (polu)golu fotku. ... Navikli smo dobiti sve odmah. Sve kontrolirati. Sve planirati. Ničemu ne posvetiti više od pet minuta svojega dragocjenog vremena - koje trošimo skr...

"Opet sam se sjetio Jorgea", kaže Demián - dobro poznat lik svima koji su pročitali knjigu Ispričat ću ti priču Jorgea Bucaya - u uvodnom dijelu njezina nastavka, Računaj na mene . Mladić koji je tražio odgovore na neka osnovna životna pitanja, sada, 15-ak godina poslije, ponovno se osjeća pomalo izgubljeno; iza njega je neuspjeli brak s njegovom velikom ljubavi, na poslu je uspješan, ali to ga više ne ispunjava, osjeća da ima problem sa ženama, odnosno s vezivanjem, a udaljio se i od članova obitelji, pa i prijatelja (njegova prijateljica krivnju svaljuje na krizu srednjih godina). Shvaća da mu je potrebna pomoć i sjeća se kako mu je Debeli na rastanku rekao da uvijek može računati na njega, stoga ga odluči potražiti. Ne zaključuj prije nego što je gotovo Stariji Demián meni je iritantniji, naporniji, kao da su još izraženije kontradiktornosti koje izgovara i čini. Iritira me, a onda se sjetim dobro mi poznate ideje da nam najviše na drugome smeta ono čime na sebi nismo zad...

Pričanje priča alat je kojim se koristimo od davnina. Nekad ih pričamo kako bismo se zabavili ili si skratili vrijeme, no prisjetimo li se bajki i priča koje smo čuli ili pročitali u djetinjstvu, sjetit ćemo se da je svaka od njih imala i neku poruku, posebno značenje. One su nas hrabrile, tješile, pokazivale nam put, neku drugu perspektivu... Ne čudi tako što su se pojedine priče prenosile s koljena na koljeno, s generacije na generaciju, iz stoljeća u stoljeće. Priča ima i terapeutsku moć, a to je jako dobro prepoznao Jorge Bucay - majstor pričanja priče. Najavila sam da ću sigurno i ovdje pisati o njegovoj najpoznatijoj knjizi, Ispričat ću ti priču , koja za mene ima posebno značenje. Knjiga je koncipirana kao razgovor između mladića Demiána i terapeuta Debelog (Jorgea). Demián dolazi na terapiju Debelomu jer ga muče neka pitanja s kojima se susreću mnoge mlade osobe koje pokušavaju pronaći ispravan smjer za svoj život: kako bih trebao živjeti, koja je moja svrha, tko sam ja, zašto ...

Već godinama razmišljam o tome kako trebam početi pisati. I počela sam! Negdje na drugoj godini faksa, kad smo radili hrvatsku književnost moderne i postmoderne. Mislim da je prvi tekst koji me nadahnuo bio Kiklop Ranka Marinkovića. "'Možda ste i pjesnik', reče ona i bojažljivo ga pogleda. 'Nisam. Nemam talenta. Odviše pjesama znam napamet, pa sve što bih pokušao bilo bi nalik na neku od tih pjesama.'" Melkiorova razmišljanja o tome kako ne piše pjesme zato što ih previše zna napamet pa misli da ne bi bio originalan i mene su navela na razmišljanje o pisanju. Da, svi smo jedinstveni, ali istodobno je neizbježno da o nečemu jednako razmišljamo. Odrastamo u sličnim uvjetima, u jednoj kulturi, koja sad već postaje i globalna. Svi imamo neku zajedničku prošlost, povijest. I zapravo, koliko god bili različiti, toliko smo jednaki. Muče nas jednaki strahovi, vesele nas jednake stvari, kao što nas i jednake ljute. Ponekad. Nije to loše. To ne umanjuje našu vrijednost....