"Računaj na mene"

"Opet sam se sjetio Jorgea", kaže Demián - dobro poznat lik svima koji su pročitali knjigu Ispričat ću ti priču Jorgea Bucaya - u uvodnom dijelu njezina nastavka, Računaj na mene. Mladić koji je tražio odgovore na neka osnovna životna pitanja, sada, 15-ak godina poslije, ponovno se osjeća pomalo izgubljeno; iza njega je neuspjeli brak s njegovom velikom ljubavi, na poslu je uspješan, ali to ga više ne ispunjava, osjeća da ima problem sa ženama, odnosno s vezivanjem, a udaljio se i od članova obitelji, pa i prijatelja (njegova prijateljica krivnju svaljuje na krizu srednjih godina). Shvaća da mu je potrebna pomoć i sjeća se kako mu je Debeli na rastanku rekao da uvijek može računati na njega, stoga ga odluči potražiti.

Ne zaključuj prije nego što je gotovo

Stariji Demián meni je iritantniji, naporniji, kao da su još izraženije kontradiktornosti koje izgovara i čini. Iritira me, a onda se sjetim dobro mi poznate ideje da nam najviše na drugome smeta ono čime na sebi nismo zadovoljni. (I tako počinje i moja terapija uz ovu knjigu.) Osim toga, nekad doista ne shvaćamo koliko smo u krivu, kakvu smo glupost napravili ili pomislili, sve dok to ne izgovorimo naglas - ili ne stavimo na papir. Tako i Demián vrlo često nešto shvati čim to kaže Jorgeu, a on mu to onda dodatno pojasni prigodnom pričom. Nekad se uz to dobro nasmiju, a nekad isplaču.

Ipak, u ovoj je knjizi manje priča, a više razgovora. Uz to, sada ih ne priča samo Jorge nego i Demián, njegov brat..., a tu su i stihovi pjesama, koji također nose neke poruke i nove spoznaje.

Budući da je Ispričat ću ti priču prva Bucayeva knjiga koju sam uzela u ruke i svidjela mi se na prvo čitanje, pa sam je pročitala nekoliko puta, svaku sljedeću uzimam s laganim strahom od razočaranja. To možda i nije tako neutemeljeno s obzirom na to da neki pisci doista uspiju napisati samo jedno kvalitetno djelo, one hit wonder. No Jorge nije pisac, on je terapeut. I iako je odlučio svoje znanje prenositi pišući, na prvome su mjestu uvijek poruke koje šalje, smjernice koje nam daje. A uz to je s godinama iskusniji i mudriji, tako da sva moja zabrinutost pada u vodu. Nije jednom knjigom izrekao sve što je imao reći. Sjećam se Demiánova razgovora s Debelim koji mu je rekao:

"Ako se možeš odreći tašte želje da proričeš budućnost, imat ćeš pred svojim očima ono što ti je preostalo naučiti. Moći ćeš se približiti ljudima i situacijama bez predrasuda. (...) Ni tvoja životna 'igra' ni 'igra' tvojih odnosa nisu završile. Možda moraš naučiti ne zaključivati ništa u vezi s rezultatima prije nego što igra završi."

Svijest o gluposti korak je naprijed

Odlučila sam dati priliku ovoj knjizi. Bilo mi je teško prihvatiti činjenicu da je Demiánu ponovno potrebna pomoć, da nije uspio unatoč podršci i savjetima Debelog, unatoč tome što si je mnogo toga osvijestio i odlučio promijeniti. Opet sam shvatila da je to zato što sam se prepoznala u tome. Godinama pokušavam raditi na sebi i vidim samo sitne ili nikakve rezultate, a često ponavljam jedne te iste pogreške. Dosta je teško mijenjati neka uvjerenja, navike. Sama svijest nije dovoljna. Iako, tješi Bucay:

"Ali bar si sad glupan svjestan toga da je glup. Možda nakon ovoga budeš manje glup..."

Možda. Potrebna je velika volja. Ali i sposobnost prihvaćanja. Kao i znanje kada ustrajati, a kada pustiti vremenu ili sudbini da naprave svoje.

Pusti životu da te iznenadi

"Pusti da se stvari događaju, sve u svoje vrijeme, i nikad nemoj pokušavati gurati rijeku, kao što je govorila Barry Stevens."

Često mislimo da možemo i trebamo sve kontrolirati, planirati, predvidjeti..., kao da je prepuštanje stvari slučaju isključivo znak slabosti. Zato ne možemo izbjeći razočaranje, ljutnju na sebe i druge jer nije ispalo onako kako smo očekivali, kako je trebalo biti, posebno kad je riječ o odnosima.

"Možda doista važne stvari ne ovise o tako uskim parametrima kao što su oni koji se mogu kontrolirati logikom ili geografijom. Ne čini ti se da vrijedi pokušati? (...) Možda moraš pustiti život da te iznenadi. Možda se big plan o globalnoj svijesti, o Bogu ili o kozmičkom redu stvari događa svuda oko nas."

Neodlučnost je gora od pogrešne odluke

Debeli iznosi misao kako, kad su posrijedi životne odluke, možda trebamo najprije tražiti odgovor u svojem srcu. Neki to nazivaju intuicijom, neki unutarnjim glasom. Kad god se osjećamo zbunjeno i izgubljeno, zastanimo i osluhnimo. Sigurno je da osjećamo što je najbolje za nas, samo nekad to ne želimo čuti. Odabiremo lakši put, pustimo da ide dok ne pukne, zavaravamo se još neko vrijeme, opravdavamo sebe i druge, zatrpavamo se obavezama, poslom i tako dalje. Štošta činimo samo da bismo izbjegli donošenje odluke, a Jorge ističe:

"Neodlučnost je jedan od najvećih razloga za najgore patnje (...) mnogo gori od pogrešnih odluka."

Odvaži se pokušati

Ponekad mislim da ne bih tako često trebala birati takozvanu self-help literaturu. Koliko je god popularna među ljudima, toliko se oni koji je čitaju gledaju s podsmijehom. Prevladava ideja da takve knjige potiču nerealan pozitivni pogled na život, da poručuju kako je život lijep i sve je predivno i sve je u našim rukama, a onda otvorimo oči i vidimo na svakom koraku, u svakom kutu, nepravdu te sve moguće oblike negativnosti. Bucay nikoga ne pokušava zavarati, ne prikazuje svijet obojen u ružičasto. No naglašava kako mnogo toga jest u našim rukama i u našem pogledu na svijet, u svjesnom donošenju odluka, u razumijevanju svojih i tuđih postupaka. Ne čitam da bih se zavaravala i učinila svoj svijet čarobnim. Čitam jer mi je potrebno da mi netko pokaže u čemu griješim, kako mogu bolje. Pa čak i ako je odgovor: "Slušaj svoje srce." Ponekad baš to trebamo čuti jer nam pomaže da nastavimo dalje, da se odvažimo živjeti onako kako osjećamo da je dobro za nas, a ne onako kako nam drugi nameću.

"Nisam dostojna divljenja zato što sam uspjela iako sam se rodila s nedostacima. Dostojna sam divljenja, u svakom slučaju, zbog same činjenice da sam uopće pokušala." 

Rekla je to Hellen Keller, a prenosi Jorge Bucay, kad su joj se divili jer je uspjela iako je osoba s invaliditetom. Stvar je u tome da se usudimo pokušati izgraditi život koji nas veseli.

"Sreća nikad ne dođe onima koji umjesto da idu za snom, idu samo za ohološću (...) nikad ne dolazi onima koji se malko bave onime što vole i to samo povremeno."

Dvorac života

U ovoj knjizi meni se najviše istaknula jedna priča, ona o posebnom dvorcu koji, ako razgledate, može vam promijeniti život. Svatko ga može razgledati sam, samo treba rezervirati termin. Jedan je čovjek tako poželio vidjeti što je to tako čarobno u dvorcu. Pri ulasku je dobio žlicu pijeska uz napomenu kako može dobiti besplatan obilazak ako, razgledavajući, ne raspe nimalo pijeska. Želio je razgledati taj posebni dvorac, ali još je više želio dobiti besplatan obilazak. Tako se trudio zadržati pijesak u žlici da ništa nije uspio vidjeti kako spada. Kad je to rekao muškarcu koji ga je dočekao na ulazu, ovaj mu je dao priliku da razgleda još jednom, ali sada je imao manje vremena jer mu se termin bližio kraju i uskoro je trebao stići sljedeći posjetitelj. Ovaj se put čovjek žurio ne mareći za pijesak i cijenu koju će platiti. Ni ovaj put nije bio zadovoljan razgledavanjem, ali vrijeme mu je isteklo. Shvatio je kad je već bilo prekasno:

"Ima onih koji prođu dvorac svoga života pokušavajući da ih to ništa ne stoji i ne mogu uživati. Ima onih toliko hitrih koji prođu brzo, koji izgube sve, a da uopće ne uživaju. Rijetki nauče ovu lekciju i njihov obilazak dvorca potraje. Otkrivaju i uživaju u svakom kutu, svakom koraku. Znaju da neće biti besplatno, ali shvaćaju da se troškovi života isplate."

Rasti zajedno

Demián je neko vrijeme uvjeren da mu najviše problema u životu stvaraju žene, odnosno odnos s njima. Žena za koju je mislio da je ona prava, razočarala ga je jer se pokazala drukčijom nego što se na početku predstavljala ili drukčijom nego što je on želio. A ona koju je upoznao nakon rastave i iskreno odbija odbaciti sve zbog ljubavi. Kako je samo sebičan taj Demián... Misli da bi žena ako ga voli, trebala sve napustiti i otići za njim. Jer i on bi postupio isto da je na njezinu mjestu... Mjeri li se ljubav žrtvom, kompromisima koje smo spremni napraviti jedno za drugo? Podrazumijeva li odustajanje od sebe, odbacivanje svih drugih važnih ljudi i snova zbog onog jednog, pravog? Debeli odgovara pričom o hrastu i slaku:

"Ljubav znači rasti zajedno, Demiáne, jedno pokraj drugoga. Mjeri se uvijek iznova obnovljenom željom za rastom koju dobivam od tvoje blizine, u užitku toga da dijelimo svjetlo i u radosnom susretu naših korijena i grana. Ali ljubav se ne mjeri odlukom da te dovedem u opasnost tako da te povučem za sobom kad padnem."

Previše toga shvaćamo kao isključivo crno ili bijelo, a zaboravljamo da je između cijeli spektar duginih boja. Čak ako i počnemo shvaćati, razumjeti, mijenjati se..., zaboravljamo da se i drugi ljudi mijenjaju, ne samo mi.

Izlazak iz zatvora

Koji je zaključak? Kako onda unatoč svim glupostima koje nam padaju na pamet i koje činimo izgraditi koliko-toliko dobar život na kraju i tijekom kojega nećemo žaliti? Bucay dijeli jednu priču o čovjeku koji je bio uvjeren da je zatočen zatvoru (u koji se sam zatvorio jer je mislio da će mu tako biti bolje), a koja mi se čini kao dobar zaključak i smjernica:

"Vrata moga zatvora otvorila su se kad sam bio spreman dati ono što su drugi trebali od mene; ali ostajala su zaključana kad sam ja vikao što mi treba. Zatvor je zaključao moj mozak kad sam se zatvorio isključivo u svoje potrebe. Zatvor je bio prostor u koji sam se izolirao kad sam mislio da nemam što ponuditi."