Promišljanja o sreći

Što je sreća? Koliko vanjske okolnosti utječu na to kako je osjećamo? Je li sretan čovjek onaj koji ustaje svakog jutra zadovoljan sobom, koji ne žali zbog prošlosti, prihvaća sadašnjost i ne boji se budućnosti? Možemo li biti istinski sretni u vrijeme krize - financijske, ljubavne, krize identiteta? Postoje li sretniji i nesretniji narodi? Može li se to izmjeriti i kako? Ovim se pitanjima 'pozabavio' David Machado u knjizi Prosječni indeks sreće.

Utjecaj krize na pojedinca i zajednicu

U središtu je priče Portugalac Daniel koji je, nakon što je njegovu zemlju pogodila ekonomska kriza, ostao bez posla, a žena i djeca odselili su se u drugi dio države. Osim toga, jedan od dvojice njegovih najboljih prijatelja završio je u zatvoru jer je opljačkao benzinsku postaju, a drugi je u dubokoj depresiji i godinama nije izašao iz kuće.

"Vrlo brzo stanje je postalo iznimno teško. Ili je možda uvijek bilo tako, možda je svijet uvijek bio kompliciran", kaže Daniel i dodaje: "Život se nije zakomplicirao samo tebi i meni, sve nas je snašla ista sudbina."

Bez obzira na okolnosti, on je ustrajan. Redovito se prijavljuje na natječaje za posao, šalje životopise i prihvaća svaku priliku za zaradu - sve u nadi da će uspjeti vratiti stari život, onaj prije krize, kada je sve 'bilo u redu'. Ne odustaje ni po cijenu izolacije od obitelji, gubitka stana... Jednostavno ne želi priznati poraz i činjenicu da si sam ne može pomoći.

Razmišljajući o utjecaju krize i nezaposlenosti na živote pojedinaca u njegovu životu, konkretno na život njegove supruge, Daniel dolazi do lijepog zaključka, na koji valja podsjetiti.

"Bez obzira na to što je bila nezaposlena, njezino postojanje bilo je od neizmjerne važnosti. Naviknuti smo suditi o ljudima po njihovu zanimanju, a kad im oduzmemo posao kao da smo im oduzeli i ljudskost. To nije pravedno."

Istina je da u današnje vrijeme većina nas velik dio dana, tjedna i godine posvećuje poslu. Budući da toliko vremena provodimo na radnome mjestu, biramo zanimanja koja odgovaraju našim interesima, u kojima smo dobri i u kojima (barem donekle) uživamo. Stoga i nije neobično da posao smatramo dijelom vlastitog identiteta pa, kada ostanemo bez njega, osjećamo da smo izgubili dio sebe. Kao da više ne vrijedimo jednako. Ali, kao što je Daniel primijetio, mi nismo samo naš posao. Mi smo više od toga. Vrijedimo samim time što postojimo.

Krojači sreće

Neki ljudi vjeruju da isključivo oni sami kroje vlastitu sreću, da ih ništa ne može spriječiti u ostvarenju svojih nauma, da sve mogu kontrolirati, da ako sve učine 'kako treba', sve će biti u redu. I Daniel je neko vrijeme bio uvjeren u to. Ipak, kako je vrijeme prolazilo, počeo je propitivati svoja uvjerenja.

"Ljudi se povode za osobnim načelima koja su pročistili do granica apsurda, za vlastitim ukorijenjenim navikama i za iskrivljenim pogledom na svijet utemeljenim na nekoj vlastitoj logici, i nitko nije spreman napraviti odmak, osloboditi prostor za drugačija gledišta koja bi mu omogućila da krene dalje. Čak i kad to od njih zahtijeva realnost, čak i kad nema drugih mogućnosti, ljudi će radije ostati zaglavljeni ondje gdje jesu nego se odmaknuti od svojih ideja."

Je li, dakle, korak prema sreći prihvaćanje stvari onakvih kakve jesu? Je li prihvaćanje realnosti temelj napretka? Ili je za to ključna sreća, koja može i ne mora biti povezana sa stvarnošću?

Prosječni indeks sreće

Ako je sreća osnovni preduvjet za napredak, trebalo bi je moći definirati. No može li ona uopće imati univerzalno značenje?

Danielov prijatelj Xavier također je razmišljao o toj emociji. On ju je objasnio pomoću matematike. Xavier vjeruje da se može izračunati prosječni indeks sreće. Svaki čovjek definira vlastiti indeks, a tako se, s obzirom na one pojedinačne, može izračunati i indeks pojedine zemlje.

"Sa statističkog gledišta nije naročito zanimljiv pokazatelj s obzirom na to da mu manjka objektivnosti. (...) Ali to je najbolji koji imamo. Temelji se na istraživanju sastavljenu od jednog pitanja: na ljestvici od 0 do 10, koliko se osjećate zadovoljni životom u cjelini? (...) No, slutim da većina ljudi olako shvaća to pitanje, osobito zato što većina ljudi nema pojma što je to sreća", kaže on.

Dakle, matematika možda može brojkom prikazati prosječan indeks, ali znamo svi da prosječne vrijednosti nisu prikaz stvarnog stanja. Iako su pojedinačne brojke dio ukupnog prosjeka, on sam ne daje nam jasan odgovor o sreći. Osim toga, i taj pojedinačni indeks sreće varira, odnosno nije jednak tijekom cijelog čovjekova života, kao što vidimo i na Danielovu primjeru - u jednom je trenutku sretniji od Švicaraca, a u drugomu je (ne)sretan poput naših sunarodnjaka...

Svijet u nama i izvan nas

Ako vidimo da ljudi mogu biti sretni u vrijeme neke krize, ali i nesretni kada se nalaze u situaciji kada bi se očekivalo da će biti sretni, možemo zaključiti da ta emocija ne ovisi previše o vanjskim okolnostima, nego o našem pogledu na nju. 

"Sve je u našim glavama, Almadôvare. Promatramo svijet i odlučujemo hoćemo li se smijati onome što vidimo ili plakati nad tim. Svijet je dobar ili loš samo kad ga netko promatra. Ako ga nema tko promatrati, svijet je samo svijet", zaključuje u jednom trenutku Daniel i moram se složiti s njim.

Povezano s tome mišlju, pita se kada smo odlučili da je u redu odustati, prestati se boriti za nešto bolje? Kada je fizički svijet nadvladao našu volju?

Osim toga, ti koji su odustali, a sve ih je više, i koji ističu samo negativnosti utječu na sliku svijeta generacija koje dolaze iza nas. Volimo se diviti dječjem nevinom divljenju svemu što mu je novo, dječjoj naivnosti i vjeri u bolje sutra. No što kada ta ista djeca izgube nevinu iskru? Kada i sama počnu primjećivati samo negativnosti koje ih okružuju? Danielova kći, ozbiljna i pametna trinaestogodišnjakinja, voljela je čitati novine. Neobično za jedno dijete, neobično općenito za današnje vrijeme (premda bi rezultat bio jednak ili još gori da je bila riječ o internetskim portalima). Primijetila je da novine prenose samo negativne vijesti. Što je iz toga mogla zaključiti? a) u svijetu se ne događa ništa dobro ili b) događa se nešto dobro, ali ono loše je važnije. Evo njezina zaključka:

"Prestala sam čitati novine. Više ne čitam ništa što ima veze sa stvarnošću." 

"Zašto?" 

"Zato što znam kako će završiti." 

"Kako?" 

"Loše."

Što možemo učiniti?

Što možemo, što trebamo, što se od nas očekuje, u konačnici - što sami očekujemo od sebe? Je li rješenje u izbjegavanju stvarnosti ili u njezinu kritičkom propitivanju? Vjerujem da promišljanje o sebi, prihvaćanje onoga tko smo, razumijevanja načina na koji funkcionira svijet, shvaćanje postupaka ljudi koji nas okružuju... sve to pridonosi našem osjećaju sreće.

"Nikad neće biti dovoljno. Uvijek možemo učiniti više. Znamo da postoje ljudi koji umiru od gladi, od bolesti koje se mogu liječiti najbanalnijim lijekovima, od hladnoće, od vrućine, od tjeskobe. I ne činimo ništa. Pitam te: zašto ne učinimo ništa? Zato što smo zaokupljeni vlastitim životima. A to ne mora nužno biti loše", kaže Daniel.

Ne možemo spasiti cijeli svijet. I dopustimo li si da nas nadvladaju očekivanja koja je nemoguće ostvariti, naravno da ćemo biti nesretni. Teško je uopće otkriti dokle seže ta potreba za žrtvom, pomaganjem drugima na vlastitu štetu. No to i nije važno. Važno je osvijestiti koliko možemo i što je dobro za nas.

"U životu toliko toga treba napraviti, toliko je mjesta na kojima moramo biti i uvijek smo jedni drugima spremni ponuditi utjehu, ali to je traćenje vremena jer se nismo sposobni pobrinuti za sebe: čim barem malo skrenemo s puta, osjetimo se izgubljenima. I onda čekamo da se pojavi netko, da nam pruži prst ili cijelu ruku ili cijeli svoj život."

Traženje sreće u drugim ljudima, na drugim mjestima, u drukčijim situacijama nema smisla jer koliko se god loših stvari događalo oko nas, ako smo u miru sami sa sobom, one nas neće previše pogađati. Takvo se stanje svijesti ne postiže preko noći, štoviše, svaka je teška situacija novi izazov, ali vjerujem da je moguće. Živjeti bez žaljenja za nečim što nismo učinili, što smo mogli drukčije, prihvaćajući odgovornost za svoje postupke te na kraju života moći zaključiti: "Bio je to dobar život!" :)