Čežnja obavijena svilom

Ponekad mi se dogodi da jednostavno nemam što čitati. Znam koliko blesavo zvuči čim to stavim na papir, ali tako je. Police pune knjiga i poduži popis preporuka za čitanje samo mi kompliciraju život i zapnem u krugu neodlučnosti. Zatim počnem istraživati web shopove izdavačkih kuća i čitati kratke sadržaje. I tako mi nešto napokon privuče pozornost. Hmmm, Alessandro Baricco. Čitala sam na faksu "Ocean more" i svidjelo mi se kako oblikuje rečenice, taj umjetnički, poetski, pomalo nejasan stil, otvoren za pregršt interpretacija. Svila - zvuči tajnovito, nježno. Na koricama knjige piše: "Dirljiva ljubavna priča, stilsko remek-djelo i književni dragulj čarobne moći." (Sunday Times) Pa tko bi tome odolio?! Kupujem i nosim na godišnji odmor (uz još dvije knjige poezije) - ovaj godišnji potpuno je drukčiji od prijašnjih (i prvi pravi), pa je takav i moj izbor knjiga.

Čitam ja tu "Svilu" upijajući toliko potrebno sunce na plaži. Čekam da se nešto dogodi. Ne događa se ništa. Sve se vrti u krug. Glavni lik, Hervé Joncour, trgovac jajašcima dudova svilca, odlazi u Japan u nabavu jajašca. Ondje upoznaje ženu "dječjeg lica" s kojom stvori neku neobjašnjivu vezu - koja se nikad ne realizira. Vidjeli su se nekoliko puta, nikad nisu razgovarali, ali ti su susreti obilježili njegov život. Svaki se put iznova vraća u Francusku svojoj ženi koja osjeća da ga je izgubila, ali nastavljaju živjeti u tipičnom braku; odlaze na putovanja, naizgled imaju dobar odnos, sve dok ona ne umre. To je to! Gotova priča.

"Bio je, zapravo, jedan od onih ljudi što vole prisustvovati vlastitom životu, držeći nedoličnim svaku težnju da ga prožive. Uočljivo je kako takvi ljudi vlastitu sudbinu promatraju na način na koji većina promatra kišni dan."

Koliko god poetski neki dijelovi romana zvučali, toliko mi je sveukupni dojam jako razočaravajuć. Koji je osnovni razlog? Moje očekivanje da će to "neobično" što se toliko ističe na koricama knjige pokazati odličnim umjetničkim izričajem, kao i tajanstvena žena, neostvarena ljubav... Koliko se u ideji čine krasne, upravo su me ta neostvarenost i čežnja najviše naživcirale. Zamisli: na drugom kraju svijeta sretneš ženu dječjeg lica (u startu zvuči bolesno kad nešto dječje povezuješ s erotskim) s kojom ne ostvariš nikakvu verbalnu komunikaciju. Komunicirate pogledima, jednom pisanom porukom i plaćanjem kurve koja te zadovolji. Kod kuće imaš suprugu predivna glasa i dječjih grudi (WTF?!) koju navodno voliš, ali ni s njom ne komuniciraš gotovo nikako. Ipak, naizgled funkcionirate. Cijelo vrijeme čezneš za tom nepoznatom ženom, riskiraš život samo kako bi je još jednom vidio. Život ti prođe u čežnji za ženom koju nikad nisi imao, pričanju priča o putovanjima i razgovorima na grobu s pokojnom ženom. Wow, baš poetski! Baš neobično!

"Ona bi naglas čitala kakvu knjigu i to ga je činilo sretnim, jer je smatrao da na svijetu nema ljepšega glasa. Dana 4. rujna 1862. navršio je 33 godine. Pred očima mu je sipio vlastiti život, nalik tihoj predstavi."

Lekcija koju sam naučila pročitavši ovu knjigu: nije sve što je neobično dobro i ne treba se pretjerano nabrijavati na umjetnički izričaj. Lekcija za život: ne vrijedi živjeti u čežnji, razmišljajući o onome što bi ili što je moglo biti. Važno je ono što je sada. Život ne staje nakon jednog susreta, jednog događaja. Život je da se živi! Nemojte biti poput Hervéa Joncoura.