"Voljeti se otvorenih očiju"

Ako pratite moj blog od početaka, a pogotovo ako me poznajete, vrlo vjerojatno znate da jako volim Jorgea Bucaya. Kao pravi fan, kupila sam i pročitala sve njegove knjige, osim najnovije koja je kod nas izašla prošle godine. Posljednja mi je od tih prethodno objavljenih ostala Voljeti se otvorenih očiju koju je napisao sa Silvijom Salinas. Jako mi se svidio naslov jer sam već u startu imala ideju o čemu bi moglo biti riječi, a s tom se idejom i ja slažem - o ljubavi koja nije slijepa, nego postoji unatoč svijesti o nesavršenosti voljene osobe. Naravno da je sladak i primamljiv onaj osjećaj zaljubljenosti koji imamo u počecima upoznavanja i veze, ali u tom razdoblju vrlo često ne vidimo osobu realno; sviđa nam se što joj se sviđamo, volimo uzbuđenje, leptiriće u trbuhu... No najvažnije je ono što je iza toga, što je stvarno, što ostaje nakon što prođe zaljubljenost (a proći će kad-tad); kakva je ta osoba zapravo, prihvaćamo li je u potpunosti - sa svim vrlinama i manama. Stvarnost je takva da ne možemo neprestano osjećati leptiriće, ali i dalje je ljubav najsnažniji i najljepši osjećaj koji možemo doživjeti.

"Ljubav započinje kad UISTINU otkrijem onoga drugog. To više nije ideja o tome što bi trebao biti, nego je to netko nov koji me iznenađuje svojom originalnošću (...) ako samo pokušam ukalupiti drugoga u svoje stare ideje, ništa se neće dogoditi. Ili bar ništa 'što ima veze s ljubavlju'."

Bez obzira na svu moju ljubav prema Bucayu, ova me knjiga nije oduševila. Naravno, kako sam i nagađala, sviđaju mi se ideje o ljubavi i parovima koje su u njoj iznesene, ali ne sviđa mi se to što je uobličena u roman, a posebno mi se ne sviđa glavni lik, pokretač radnje. Znam da Jorge voli isticati kako on nije pisac, nego čovjek koji piše knjige. Obožavam kad priča priče i povezuje ih s ljudskom psihologijom. Katkad me nervirao i Demián u Ispričat ću ti priču i Računaj na mene, ali Robert... To je posebna vrsta; manipulator, čovjek koji se zaljubljuje u ženu iako je samo čitao njezine mailove pa odluči prekinuti njezin odnos s kolegom s kojim se dopisuje, odnosno s kojim piše knjigu o parovima... Adriana Schanke Silva u pogovoru je upravo takav zaplet pohvalila, a meni je baš to pokvarilo cijelu knjigu. Ipak, prenijet ću neke osnovne poruke koje doista vrijedi spomenuti.

Partner nije tu da bi riješio naše probleme

...niti da bismo mi rješavali njegove. U knjizi su autori iznijeli jednu tako jednostavnu, a tako važnu ideju o ljubavnom odnosu:

"Preporučuje se i da ne pokušavam riješiti životne probleme drugoga, nego da pokušam naći nekoga kako bismo skupa radili na projektu, da se dobro zabavljamo, da zajedno rastemo, da si pomažemo."

Stoput smo čuli kako je ljubav prema samome sebi temelj svakog odnosa, pa tako i ljubavnog, ali nekako teško to provodimo u praksi. Ili se dajemo cijeli u vezu i nadamo se da će i naš partner imati takav pristup, ili mislimo da će on riješiti sve naše probleme - od trauma iz djetinjstva preko dosade do davanja smisla našem životu, ili tražimo drugu polovicu, nekoga tko će nas upotpuniti... Takva očekivanja ne samo da su nerealna nego su i pogrešna. Bucay i Salinas objašnjavaju:

"Kad izaberem nekoga s tim očekivanjima, na kraju neizbježno zamrzim tu osobu jer mi ne daje ono što tražim. I onda? Onda možda potražim drugu osobu, i još jednu, i još jednu..."

Možemo tako mijenjati partnere unedogled, tražeći onoga koji će zadovoljiti sve naše kriterije, ali ključno je samostalno riješiti svoj problem i osvijestiti koja su naša očekivanja ostvariva, a koja ne. Naravno da ne trebamo pristajati na bilo kakvu vezu, uvjeravajući se da nije važno kakva je osoba s kojom smo u paru, jer mi je prihvaćamo takvu kakva jest, sa svim njezinim manama. Ali treba biti svjestan stvarnog stanja stvari - ljuti li me neka njezina osobina zbog te osobine, ili me ljuti to što je i ja imam, ili je iza nje neki drugi, možda veći problem... I onda to iskomunicirati s partnerom.

Pokazati pravoga sebe

Važno je dakle osvijestiti i prihvatiti stvarnost onakvu kakva jest, pa tako i sebe. Naravno da se volimo pokazati u najboljem svjetlu, pogotovo kad se nekome želimo svidjeti, zavesti ga. Ipak, želimo li da nas netko doista zavoli, ključno je biti svoj. Možemo osvojiti nekoga glumeći, ali želimo li stvarno glumiti cijelu vezu? Koliko nam znači da nas netko voli, ali ne voli stvarne nas? Je li vrijedno toga? Vjerujem da svi zaslužujemo iskrenu ljubav, a to možemo postići samo ako se pokažemo takvi kakvi jesmo.

"Ako se ne pokažem, nitko me ne može voljeti", pišu Bucay i Salinas.

Osim što više ili manje glumimo da bismo se nekome svidjeli, skrivamo svoje pravo lice i zbog straha od boli, koji jest opravdan. Nijedan odnos nema (vječnu) garanciju, niti može zadovoljiti sve naše potrebe. Bez obzira na to, vrijedi riskirati. Svatko od nas najbolje zna i osjeća je li neki odnos vrijedan rizika ili je odmah jasno da je jednostran i da vodi u propast. Intuicija nam može jako puno toga otkriti, samo je trebamo slušati.

"Ako se odupremo tomu da budemo ranjivi, sve više otvrdnjavamo i sve se više udaljavamo od mogućnosti da saznamo što trebamo. I osim toga na taj način zatvaramo i svoju sposobnost primanja."

Biti u odnosu u kojem se razvijamo

Kao što sam spomenula, ljubavni odnos možemo shvatiti kao zajednički projekt u kojem oboje rastemo. Pritom je ključno prihvatiti sebe i partnera takve kakvi jesmo - voljeti se otvorenih očiju, kako su to autori lijepo sročili. Ako se u odnosu ne razvijamo i ne rastemo, kažu Bucay i Salinas, on "sadrži sjeme vlastita uništenja" i neće opstati ili će opstati na nezadovoljstvo osoba koje su u njemu.

"Pravi odnos s drugim jedno je od najljepših iskustava našeg života: kada u nekom određenom trenutku vjerujemo drugome i u čijoj smo blizini kadri spoznati tajnu i nadići svoj strah od usamljenosti i samodostatnosti, jedna je od onih situacija koje nam omogućavaju da se zbližimo s ljudskim bićima kroz ljubav."

Dio je razvoja i prihvaćanje razlika, shvaćanje i poštovanje partnera i njegova mišljenja unatoč drukčijem načinu razmišljanja, različitim interesima i uvjerenjima.

"Izazov bivanja u paru nalazi se u prihvaćanju drukčijeg načina bivanja u svijetu: u svijetu onoga drugog i one druge i integriranju tog načina u samoga sebe. Otvoriti se drugom načinu razmišljanja, drukčijem načinu suočavanja sa životom."

Ako se ne stavljamo u nepoznate situacije, ako nismo otvoreni za razmišljanja i ideje koji su drukčiji od naših, ako ostajemo zatvoreni u svom svijetu, u uvjerenju kako mi znamo najbolje, ne rastemo. Osim toga, teško ćemo se zbližiti s nekim i iskreno ga razumjeti. I teško će netko razumjeti i prihvatiti nas. 

Moći biti sam

Još je jedan izazov bivanja u paru - samoća. Mnogi se parovi teško razdvajaju, ali vrijeme za sebe važan je dio veze. Iako sam u paru, ja sam individua i potrebna mi je samoća. Ne moramo sve raditi zajedno, posvuda se pratiti, i naravno da nemamo sve jednake interese. Autori objašnjavaju:

"Kad trebam drugoga kako bih opstala, odnos postaje ovisnički. A u ovisnosti se ne može birati. A bez izbora nema slobode. A bez slobode nema prave ljubavi. A bez prave ljubavi možda će biti brakova, ali neće biti parova."

Dakle, za iskren i kvalitetan ljubavni, ali i svaki drugi odnos ključno je prihvatiti sebe i drugoga, prikazati stvarnoga sebe, biti otvoren za različitosti - jer samo se tako možemo razvijati i rasti (što je i cilj veze), ne očekivati od partnera rješavanje naših problema, kao ni rješavati njegove, te odvojiti vrijeme za sebe. I - ono najvažnije - potrebno je slušati sebe jer sami najbolje znamo što je najbolje za nas te koji je odnos vrijedan truda i rizika, a koji je osuđen na propast.