"Svi bismo trebali biti feministi"

Kako vam zvuči rečenica u naslovu? Slažete li se s njom? Ili mislite da je feminizam namijenjen isključivo ženama? Ili pak vjerujete da je namijenjen samo onim ženama koje imaju nešto ozbiljno protiv muškaraca i ženstvenosti? 

Nagrađivana nigerijska spisateljica Chimamanda Ngozi Adichie tako je nazvala svoju knjigu, napisanu prema svome TED govoru, koja je kod nas objavljena u Profilovu izdanju. Iako izgleda poput slikovnice - divne ilustracije napravila je Leire Salaberria - Svi bismo trebali biti feministi nije samo za djecu.

Autorica se na početnim stranicama prisjeća prve situacije kada ju je netko nazvao feministkinjom. Bilo je to još u njezinu djetinjstvu, kada nije ni znala što to znači. Potražila je značenje u rječniku, gdje je pisalo: 

"Feminist, feministica - osoba koja vjeruje u društvenu, političku i ekonomsku jednakost muškaraca i žena."

No znala je da njoj taj nadimak nije bio dodijeljen kao nešto pozitivno, a s vremenom se sve više uvjeravala u negativne konotacije te riječi:

"Ako si feministica, to znači da mrziš muškarce, grudnjake i afričku kulturu. To znači da smatraš kako bi žene uvijek trebale imati glavnu riječ, da se ne šminkaš, ne briješ noge, uvijek si bijesna, nemaš smisla za humor i ne koristiš dezodorans."

Kako bi uklonila negativne konotacije o tom pokretu, odnosno pokazala da feministkinja ne mora biti mrziteljica muškaraca i tradicije, da ne mora biti agresivna i bijesna te da može biti ženstvena i zabavna mijenjala je i svoje samoodređenje u tom kontekstu. Tako se najprije nazivala jednostavno feministkinjom, zatim sretnom feministkinjom, pa sretnom afričkom feministkinjom, onda sretnom afričkom feministkinjom koja ne mrzi muškarce te konačno (već ironično) sretnom afričkom feministkinjom koja ne mrzi muškarce i koja voli sjajilo za usne i visoke potpetice, i to zbog sebe, a ne zbog muškarca...

Chimamanda Ngozi Adichie u svojoj knjizi navodi nekoliko argumenata kojima potkrepljuje ideju u naslovu. Tako objašnjava da je nekada davno fizička snaga bila preduvjet za moć, pa je tada muška dominacija donekle bila opravdana, ali danas to više nije tako:

"Danas vođa ne mora biti onaj tko je najsnažniji, već onaj tko je najinteligentniji, tko najviše zna, tko je najkreativniji ili najinovativniji. A te osobine ne određuju hormoni."

Osim toga, ističe da je trenutačno u svijetu više žena nego muškaraca, ali i dalje ugledne i moćne pozicije najčešće zauzimaju pripadnici takozvanog snažnijeg spola. Objašnjavamo li to tradicijom i kulturom, taj nam argument ne drži vodu jer, kako kaže autorica:

"Kultura ima svrhu osigurati opstanak i nastavak pojedine ljudske zajednice. (...) Kultura ne stvara ljude. Ljudi stvaraju kulturu. Ako je istina da su žene bez prava dio naše kulture, mi možemo i moramo promijeniti svoju kulturu."

Nadalje, tvrdimo li da položaj žena u društvu danas nije ugrožen te da one imaju jednaka prava kao muškarci, također se varamo. Često to smatraju i visoko obrazovani muškarci, pa i mnoge žene. Možda ne svjedočimo (često) tome, ali to ne znači da to nije tako. "Ako želimo riješiti taj problem, najprije moramo priznati da postoji", kaže Ngozi Adichie dajući primjer svoje zemlje, gdje žene ne mogu ući u klub bez pratnje muškarca, gdje iako žena plati račun, zahvala se upućuje muškarcu, gdje se u restoranu konobar obraća isključivo muškoj osobi pri ulasku u restoran i uzimanju narudžbe... Kod nas to nije tako izraženo, ali problem i dalje postoji, a u povodu Međunarodnog dana žena podijelila sam i jedno svoje iskustvo. 

"Katkad najviše bole upravo takve sitnice", primjećuje autorica.

Ono što ona smatram osnovnim uzrokom podjela u društvu i povlačenja razlika između muških i ženskih rodnih uloga jest nametanje "pravila o tome kakvi bismo trebali biti umjesto da uvažavamo to kakvi jesmo".

"Što bi bilo kad se u odgoju djece ne bismo usredotočili na rod nego na sposobnost? Što bi bilo kad se u odgoju djece ne bismo usredotočili na rod nego na interese?" pita se Ngozi Adichie.

Odgojem usmjerenim na prihvaćanje rodnih uloga škodimo i muškarcima i ženama jer ih ne prihvaćamo onakve kakvi doista jesu. Kočimo njihov razvoj i interese samo zato što su rođeni kao osoba određenog spola. Zanimljivi su mi bili rezultati nekog istraživanja koje smo spomenuli na faksu kad smo učili o rodnim ulogama, a u kojem su dječake odjenuli u ružičastu odjeću, a djevojčice u plavu. Riječ je bila o bebama od nekoliko mjeseci, ako se ne varam, i odrasli su im trebali nuditi igračke kojima će se zabavljati. Očekivano, djeci u plavoj odjeći nudili su autiće i slične muške igračke, a djeci u ružičastom lutke te su primijetili kako joj se sviđaju ponuđene igračke. Osim toga, pridavali su joj određene osobine koje se povezuju s muškim odnosno ženskim spolom.

Čini se da spol od rođenja određuje naš životni put iako nema realnog razloga za to. Jednostavno smo naučili da je to tako. Očito je da smo svi sposobni za različite stvari koje se smatraju muškima ili ženskima te možemo razviti različite interese bez obzira na to smatraju li se oni karakterističnima za određeni spol. 

Chimamanda Ngozi Adichie ljuta je zbog nepravde koju žene danas - u većoj ili manjoj mjeri - i dalje osjećaju, ali vjeruje da smo mi ljudi sposobni za pozitivnu promjenu te poručuje:

"Danas bih htjela zamoliti sve ljude da zajedno počnemo sanjati i planirati drugačiji svijet. Pošteniji svijet. Svijet sretnijih muškaraca i sretnijih žena, vjernijih onome što uistinu jesu. A to treba početi na ovaj način: svoje kćeri moramo početi odgajati drugačije. Jednako tako, moramo početi drugačije odgajati i svoje sinove."