Pričaj da bi živio

Pišući o knjizi Jorgea Bucaya Ispričat ću ti priču, razmišljala sam o pričama i njihovoj važnosti za čovjeka od davnina. Koja je njihova funkcija? Zašto se prenose s jedne generacije na drugu? Zašto ih imamo potrebu pričati - bez obzira na to jesu li stvarne ili izmišljene? Zašto osjećamo potrebu ispričati svoju priču? Radi kraćenja vremena, razbibrige, predstavljanja sebe, opravdavanja svojih ili tuđih postupaka, da bismo nekoga uvjerili u nešto, da bismo svoj život prikazali ljepšim nego što jest, da bismo izazvali divljenje, ljubomoru, žaljenje... Brojni su razlozi, a čini se da možemo zaključiti kako, s obzirom na to da ih je toliko mnogo, pričanje priča nikad neće nestati - to je jedna od osnovnih ljudskih potreba.

Pričanju, odnosno prenošenju priča posvetila se i Rachel Cusk u svojem romanu Lovorike (posljednji svezak trilogije, uz Oris i Tranzit). U njegovu je središtu književnica koja putuje na književni festival predstaviti svoju novu knjigu. Zanimljivo je da je upravo središnji lik najtiši. Ona, naime, pušta druge ljude da govore, a teme njihovih priča su raznovrsne - književnost (čitanje, nakladništvo, prevođenje...), život i smrt, međuljudski odnosi, osobito muško-ženski, djeca, društveni sustavi, ljudsko tijelo, strah, ljubav...

Knjige i sunce jednako su nam potrebni

S obzirom na okruženje u kojem se nalazi protagonistica romana, naravno da je jedna od osnovnih tema priča književnost. Često se u razgovorima, ili je bolje reći monolozima, problematiziraju odnos i pristup ljudi prema knjigama. Dok jedni pritom traže znanstveno objašnjenje, drugi donose zaključke na temelju emocija, želja i potreba. Tako jedan njezin sugovornik smatra da većina ljudi čitanje povezuje s inteligencijom, kao i s moralnom vrlinom, nečim što ima višu vrijednost, što objašnjava:

"...možda su im upravo zaboravljene muke koje su im zadali književni tekstovi ostavile taj talog poštovanja prema knjigama - pod uvjetom da možemo vjerovati psihoanalitičarima kad kažu da nas ponavljanje bolnih iskustava podsvjesno privlači."

Osim toga, romanom se provlači problem nepovoljnog položaja književnika i književnosti općenito u današnjem društvu. To je vidljivo već u pristupu organizatora festivala, razgovorima kolega književnika, intervjuima... Pritom je zanimljiva primjedba kako ljubitelji knjiga ne znaju koristiti marketinške alate, zbog čega pada prodaja, a time je u ozbiljnoj opasnosti i opstanak nakladništva.

"Mi nakladnici", rekla je, "radimo s pretpostavkom da nikomu nije stalo do knjiga, dok proizvođači kukuruznih pahuljica sve uspijevaju uvjeriti da svijet treba kukuruzne pahuljice kao što jutrom treba izlazak sunca."

Iako gotovo cijela knjiška branša pati, čini mi se da najmanje zasluga dobivaju prevoditelji, koje, nažalost, i sama uglavnom ne doživljavam tijekom čitanja. Zato ću naglasiti da je ovaj roman prevela Vlatka Valentić. Naime, problem vezan uz njihov položaj autorica sjajno prikazuje riječima petogodišnjeg djeteta:

"Ne slažeš se da je malo smiješno, kaže Alessandra toj prijateljici, reći da radiš ako samo sjediš i čitaš knjige? A prijateljica kaže ne, ne slaže se, prevođenje nije samo posao, nego i umjetnost."

Nekomu neupućenom sjedenje i čitanje podrazumijeva isključivo razbibrigu, ne vidi dublje značenje u tome, višu vrijednost, kao ni sav uloženi trud. Sposobnost pričanja priča, dakle, može pridonijeti i razumijevanju ili barem boljem shvaćanju te nedovoljno cijenjene profesije, ali i mnogo čega drugog.

Možemo li pričanjem pronaći odgovore na pitanja o životu i smrti?

Vjerujem da nema knjige koja na neki način ne govori o životu i smrti. Isto tako, čini mi se da gotovo i nema razgovora u kojem se ne dotičemo tih ključnih pitanja. Tako ni ovaj roman ni razgovori u njemu nisu iznimka. Odmah na prvim stranicama iznesena je tema smrti - u ovom slučaju u kontekstu eutanazije, ali može se primijeniti i na odluku o preuzimanju odgovornosti za vlastiti život (npr. samoubojstvo ili pak život punim plućima):

"...umiranje je zagonetan proces pa ili ćeš čekati da završi, ili ćeš ga odlučiti okončati."

U ovom su kontekstu iznesene razne ideje. Tako jedni ističu da je za život neophodna doza samoobrane, drugi tvrde da ne postoji recept za dobar život nego ga na bolje mijenjaju neke neočekivane stvari, a treći zaključuju da "najveće nagrade donose strpljivost i izdržljivost i odanost - a ne ambicija i žudnja". Nadalje, kao što velik broj ljudi smatra da umjetnost ne može nastati bez patnje, tako su se mnogi uvjerili da je nemoguće biti sretan bez prethodnog iskustva nesreće. Osim toga, iako puno toga možemo naučiti na tuđem primjeru i postići uz pomoć drugih - kao što je jedna sugovornica dugo učila na greškama starije sestre i uživala prava za koja su se izborile feministkinje o kojima je pisala - trebamo vlastite greške, vlastita iskustva, zalaganja, vlastite borbe... da bismo doista živjeli.

Svi smo jednaki, samo nam nedostaje suosjećanja da bismo to vidjeli

Svi bismo trebali biti feministi, a da bismo to bili, trebamo shvatiti što je to feminizam i zašto nam je (i danas) potreban. U ovom je romanu mnogo rastavljenih žena, feministkinja, neshvaćenih, nadjačanih, pobijeđenih... pa su brojni razgovori upravo o njima. Od društvenog naslijeđa preko zakonskih okvira do najbližih članova obitelji, pa i samih žena - sve i dalje najčešće ide u korist muškarcima.

"Žalosno je", rekla je, "da kad se žene nađu na okupu, ne samo da ne promiču žensku stvar, nego ispada da je patologiziraju."

Ako žene ne poštuju same sebe i jedne druge, kako mogu očekivati da će to činiti muškarci? Općenito, ako se ne brinemo sami o sebi, ne možemo se nadati da će drugi biti naši zaštitnici i skrbnici. No tužno je da čak i one koje se odluče izboriti za sebe i svoju slobodu, često su u tome same te zbog toga pate njihova djeca i žive na rubu egzistencije jer ne dobivaju podršku društva, države ni vlastite obitelji, što je fascinantno jer:

"...razlike ne proizlaze iz neke božanske tajne, nego su nam samo posljedica nedostatka suosjećajnosti: kad bismo je imali, vidjeli bismo da smo zapravo svi isti."

Kome ćeš ispričati svoju priču?

Nije jednostavno prikazati ovaj neobični roman u kojem se ne događa mnogo, ali zato mnogi pričaju o sebi i svojem životu. Vjerujem da se svatko od nas može poistovjetiti s nekim od likova. Svatko ima svoju jedinstvenu životnu priču, svoje razloge i izbor da je podijeli s nekim.

"Svoju priču ne možeš ispričati svakomu", rekla sam. "Možda je možeš ispričati samo jednoj osobi."