Ahilejeva pjesma - priča o ljubavi i ratu

Nikad nisam bila fan mitologije. Sva ta imena, priče i situacije bili su mi preslični i nepamtljivi. Osim toga, tijekom odrastanja primijetila sam da prikazuje gotovo isključivo mušku perspektivu, ispunjenu nasiljem, borbama ega i moći, što mi nije bilo nimalo blisko. A onda sam jednog dana u ruke uzela Kirku Madeline Miller, koja mi je totalno promijenila mišljenje prikazujući - konačno - žensku stranu, priču jedne izopćene, neuklopljene, ali snažne žene.

Stil pisanja Madeline Miller toliko me oduševio da mi je Kirka i tri godine poslije jedna od omiljenih knjiga. Zato sam bila presretna kad sam vidjela da je objavljeno hrvatsko izdanje još jedne njezine uspješnice - Ahilejeve pjesme. 

Priča je to o ljubavi i ratu, o prijateljstvu i odrastanju, o sudbini i volji bogova. Premda je osnovni pokretač radnje rat Grka i Trojanaca, u središtu su Patroklo i Ahilej, odnosno njihov odnos, koji je predivan. Ipak, u ovom osvrtu željela bih istaknuti dvije teme koje su mene najviše dotaknule. 

Antiratna poruka

 Patroklo i Ahilej nekoliko su godina proveli na obuci kod kentaura Hirona. Taj mi je njihov period bilo najdraži jer su bili zaštićeni i slobodni, u suživotu s prirodom, te su učili doista vrijedna životna umijeća - medicinu, filozofiju, glazbu... Među ostalim, kentaur im je govorio o besmislu rata i vrijednosti svakog života: 

Hiron je jednom rekao da su narodi najgluplji od svih ljudskih izuma. „Nijedan čovjek nije vrjedniji od drugoga, odakle god bio.“ „Ali što ako ti je taj prijatelj?“ pitao ga je tad Ahilej, nogu podignutih i oslonjenih na stijenu ružičaste špilje. „Ili brat? Trebaš li prema njemu postupati isto kao prema strancu?“ „Postavljaš mi pitanje oko kojeg raspravljaju filozofi“, rekao mu je Hiron. „Tebi je taj možda vrjedniji. Ali stranac je opet nečiji prijatelj i nečiji brat. Čiji je onda život vrjedniji?'“

Kasnije je i Patroklo odlično primijetio:

„Možda se takvo što smatra vrlinom među bogovima. Ali kakve slave ima u oduzimanju života? Mi tako lako umiremo.“

Tužno je što je prevagnula sudbina koju su im namijenili bogovi te su obojica sudjelovali u trojanskom ratu, koji je potrajao 10 godina i u kojem je život izgubio velik broj ljudi s jedne i s druge strane.

Ženska perspektiva

Premda je ova knjiga muška, drago mi je što je Miller i u nju uspjela vješto ubaciti i mrvicu ženske perspektive. Ponajviše Briseidine, ali i općenito prikazujući sudbinu ratnih zarobljenica, koje su se poput ratnog plijena dijelile među ratnicima te postajale njihovo vlasništvo. Osim toga, nekoliko je žena žrtvovano radi udovoljavanja bogovima, pokazivanja i dokazivanja muške moći, ili pak gotovo samo usput, bez nekog posebnog razloga.

Na kraju, dok gledam današnje društvo - i dalje prepuno podjela, predrasuda, seksizma i šovinizma - mogu se poput Patrokla tješiti: 

„'Bit će sve u redu', ponavljao sam i ponavljao, nisam znao sebi ili njemu.“

Dok je ovakvih autora i knjiga, ima nade da će se nešto ipak promijeniti nabolje.