"Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela"

Kako ostati mentalno zdrav, odnosno barem donekle normalan, u ovom ludom vremenu - pitanje je na koje već neko vrijeme tražim odgovor, a postavila ga je i Elif Shafak u svome eseju Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela, koji je kod nas izdala Hena com. Riječ je o vrlo aktualnoj knjižici, koja se dotiče i koronakrize, a u kojoj autorica o problemima današnjeg društva progovara iskreno, otvoreno, s mnogo empatije i razumijevanja. 

Priča = čovjek

Shafak nas u svoja promišljanja uvodi pričom o svom djetinjstvu i problemu svladavanja slova, kada je i počela njezina naklonost prema slabijima, obespravljenima, onima u sjeni - svima onima čiji se glas ne čuje, a kako kaže: "Biti lišen glasa znači biti lišen utjecaja na vlastiti život." U tom kontekstu ističe i važnost priča za čovjeka, koju i ja stalno iznova osvješćujem.

"Priče nas spajaju, neispričane priče drže nas razdvojenima. Sačinjeni smo od priča - onih koje su se dogodile, onih koje se još uvijek događaju u ovom trenutku i onih koje su oblikovane isključivo u našoj mašti riječima, slikama, snovima i beskonačnim osjećajem začuđenosti svijetom oko nas i načinom na koji taj svijet funkcionira. Neuljepšanim istinama, najintimnijim razmišljanjima, dijelovima sjećanja, nezacijeljenim ranama."

Štoviše, smatra ih toliko vrijednima za čovjeka da gotovo izjednačava to dvoje, pa tako napominje da "biti ušutkan i isključen znači biti dehumaniziran", što rezultira sumnjom u vlastito psihičko zdravlje i viđenje stvarnosti te stvaranjem tjeskobe.

Povezivanje s drugima

Iako smo nekada davno bili dio plemena, danas nam je često prirodnije utjehu tražiti u samoći. No mnogi autori ističu važnost povezivanja s ljudima oko sebe, zajedničkog rješavanja problema. Jedan je od njih i Johann Hari, koji u svojim Izgubljenim vezama gubitak povezanosti dovodi u vezu s depresijom. Tako i Shafak savjetuje:

"Kad se osjećaš usamljenim, ne traži unutra, traži vani i onkraj sebe one koji se osjećaju jednako, jer uvijek postoje i drugi, i ako se možeš povezati s njima i njihovom pričom, sve ćeš moći vidjeti u novom svjetlu."

Osim što nam pomaže u borbi s usamljenošću i depresijom, druženje nam omogućava stalno učenje, posebno ako je pritom riječ o ljudima koji razmišljaju drukčije od nas. Naravno da nam je ugodnije u društvu istomišljenika, ali okružujemo li se stalno istim ljudima, koristimo li uvijek iste kanale informiranja, odlazeći neprestano na poznata mjesta, ne napredujemo (mnogo). "Obično učimo iz razlika", kaže autorica.

Zdravstvena i ekonomska kriza

Danas se borimo s različitim oblicima krize, a najaktualnije su zdravstvena i ekonomska, obje prouzročene koronavirusom. Autorica prenosi misli Antonija Gramscija koji je rekao kako je to razdoblje u kojem nešto "staro umire", a novo se rađa. No te promjene nije lako prihvatiti, one nas čine nesigurnima. Tako smo od pojave koronavirusa proživljavali različita duševna stanja i procese jer smo se našli pred nečim nepoznatim, što nismo znali objasniti (zapravo još ne znamo).

"Od samog početka ova pandemija nije bila samo kriza javnog zdravstva. Niti se radilo samo o političkoj nesposobnosti, manjku pripremljenosti i kašnjenju u reakcijama - iako je i to bilo napadno prisutno. Jednako tako, postpandemijski krajolik neće sačinjavati samo gospodarska recesija, visoka nezaposlenost i pad životnog standarda. Ovo kroz što sad prolazimo ujedno je i kriza značenja."

Govoreći o krizi, i dalje se premalo osvrćemo na njezine posljedice na mentalno zdravlje - iako upravo njih najdublje osjećamo. Prisilno zatvaranje u svoja četiri zida, izolacija, opasnost od fizičkog kontakta, zagrljaja, poljupca zasigurno ostavljaju trag na našoj psihi. Odjednom je opasno gotovo sve što volimo, što nam stvara ugodu, što nas čini sretnima i zapadamo u stanje apatije. Shafak upravo taj osjećaj smatra najopasnijim:

"Barbarska djela mogu se dogoditi brzo i u velikoj mjeri ne onda kad više ljudi postane nemoralno ili zlo, ne nužno, nego onda kad dovoljno ljudi otupi. Kad smo ravnodušni, nepovezani, atomizirani. Previše zaposleni vlastitim životima da bismo marili za druge. Nezainteresirani za tuđu bol i nedirnuti njome. Manjak osjećaja najopasniji je osjećaj."

Informiranost - znanje - mudrost

Živimo u vremenu u kojem su informacije, posebno zahvaljujući internetu, neprestano i svagdje dostupne. No čini li nas to pametnijima ili čak mudrijima? Kontradiktorno - ne. Velika dostupnost različitih podataka uzrokuje još veću zbunjenost te otvara prostor za stvaranje zabluda i teorija zavjere. 

"Živimo u doba u kojem je previše informacija, manje znanja i još manje mudrosti. Taj omjer treba se obrnuti. Definitivno nam treba manje informacija, više znanja i mnogo više mudrosti", kaže autorica.

Važno je informirati se, ali i pažljivo birati izvore informiranja. Studirate li novinarstvo ili neku srodnu znanost, odmah na prvoj godini učit će vas kako je potrebno pronaći barem tri različita izvora pri pisanju teksta. To pravilo možemo primijeniti i na ostale segmente života - uvijek imajući na umu relevantnost. Prije nego što kliknemo, zapitajmo se: Zašto tražim tu informaciju? Koju korist imam od nje? Tko ju je napisao i u kojem trenutku? Nadalje, učenje je proces koji zahtijeva mnogo vremena, truda i pozornosti. Tea Zavacki na svome profilu na Instagramu nedavno je podijelila citat s porukom o važnosti pažljivog odabira predmeta interesa jer ono čemu posvećujemo svoje vrijeme, ono što radimo definira naš život. I konačno, za mudrost je potrebno sve to i još više od toga. Još više vremena, pokušaja i pogreški, još više iskustva, znanja... Stjecanje mudrosti za današnjeg, nestrpljivog čovjeka golemi je izazov.

Kako, dakle, sačuvati psihičko zdravlje?

Na ovo pitanje nemoguće je dati jednostavan odgovor. Shafak ističe kako nam život mogu uljepšati knjige, pripovijedanje i empatija jer ćemo se zahvaljujući tome osjećati bliskije i povezanije. Osim toga, spominje Gramscijev "pesimizam intelekta" i "optimizam volje" te objašnjava:

"Da bismo bili mentalno zdraviji, možda nam u eri kad je sve u neprestanom previranju treba mješavina svjesnog optimizma i kreativnog pesimizma."

Nazovimo to realnošću, sviješću. Ne možemo kontrolirati ono što se događa izvan nas, ali možemo ono što je u nama. Zvuči kao klišej koji smo sto puta čuli, ali tako je. Jedino možemo upravljati sobom i svojim postupcima. Prihvaćanje činjenice da nismo svemogući nije lako. Osjećamo li da ne znamo i ne možemo sami, uvijek se možemo obratiti nekome za pomoć - bilo da je riječ o stručnoj osobi, prijatelju ili članu obitelji. Ključ je u povezivanju.