Nešto drukčija "Šuma Striborova"

Vjerujem da je većini nas dobro poznata Šuma Striborova Ivane Brlić-Mažuranić, priča o staroj majci, njezinu "budalastom" sinu i snahi guji. Kada smo kao djeca čitali tu, možda i najpoznatiju, bajku Hrvatskog Andersona, uvijek smo žalili sirotu staricu koja je gotovo izgubila sina, pa i vlastiti život, zbog zle zmije koju je oženio jer je bio "dobričina, plašljiv i stidljiv momčić" koji nije imao hrabrosti odbiti je, ali se zato poslije hrabro suprotstavljao majci kad god bi govorila nešto protiv njegove žene.

Čitajući je ponovno neki dan, doživjela sam je na neki potpuno drukčiji način, iz neke nove perspektive. Zapitala sam se: 

Što ako majka i nije tako velika žrtva kao što se to čini, nego jednostavno nije mogla prihvatiti činjenicu da više nije središte života svog sina?

Djetetovo osamostaljenje od roditelja

Pojasnit ću, nemojte me unaprijed osuditi. Priča je napisana tako da u nama budi suosjećanje s jadnom staricom koju je sin "pazio kao ikonu" - sve dok nije pronašao ženu. Mnogi bi se mogli prepoznati u toj situaciji. Ipak, gledajući malo oko sebe, možemo primijetiti da mnoge majke nisu zadovoljne svojim snahama, a jednako vrijedi i za očeve i kćeri te njihove izabranike.

Kako djeca odrastaju, udaljavaju se od svojih roditelja, odnosno oni su joj sve manje potrebni. Vjerujem da je osnovni cilj podizanja djeteta osposobiti ga da se brine samo o sebi i stvara vlastiti život prema svojim željama i potrebama. No neki se roditelji ne znaju nositi s njegovim odvajanjem i osamostaljivanjem pa čine sve što mogu kako bi ga zadržali uz sebe te, iako je njihovo dijete već odrastao čovjek, i dalje smatraju svojom dužnošću upozoravati ga na razne životne opasnosti. Tako i starica u priči upozorava svog sina na to da je oženio guju kako bi mu otvorila oči, misleći da on to ne zna, odnosno sumnjajući u njegovu sposobnost prosuđivanja.

Što će ljudi reći?

Još je jedna zanimljiva pojava u ovoj bajci, koja mi se čini karakterističnom za naše krajeve. Riječ je o sramu koji osjećamo kada drugi vide naše mane. Naime, starica neko vrijeme pokušava sama riješiti svoj problem sa snahom srameći se moliti Boga za pomoć jer ne želi da on vidi kakvog je sina odgojila. Poslije joj ipak odlučuje prirediti zamku pred seljanima nadajući se da će se sin posramiti i ostaviti je.

Kada govorimo o odgoju djeteta, najveću ulogu imaju roditelji, ali ne smijemo zanemariti ni utjecaj društva. U prvim godinama na njegov razvoj najviše utječe obitelj, a kako raste, širi se krug ljudi i događaja kojima je izloženo te s vremenom izrasta u jedinstvenu odraslu osobu, čovjeka koji može i treba samostalno donositi odluke za svoj život. Naravno da je u redu poslušati dobronamjerne savjete, ali nitko ne može živjeti umjesto nas i vjerujem da sami znamo što je najbolje za nas. Uvijek postoji netko mudriji, iskusniji..., ali ne možemo učiti isključivo na tuđim greškama. Ako nikada sami ne pogriješimo, živimo li uopće? Osim toga, uspoređivanje s drugima i razmišljanje o tome hoćemo li ili nećemo nešto učiniti bojeći se što će o nama misliti ili govoriti drugi nema smisla. Zašto je tako teško prihvatiti druge ljude i sebe bez potrebe za mijenjanjem, uljepšavanjem, skrivanjem...?

Žrtva kao nešto pozitivno

Stalno nam i svagdje iznova ponavljaju kako je žrtva dobra, čak i poželjna. Ako se žrtvujemo, to je znak da smo dobre osobe. Tako ćemo doći u raj. Tako i Šuma Striborova ostaje začarana "doklegod u nju ne stupi onaj, kojemu je milija njegova nevolja nego sva sreća ovoga svijeta". Po kojoj je logici bolje biti nesretan nego sretan? Starica nekoliko puta dovodi u opasnost vlastiti život kako bi udovoljila zahtjevima svoje snahe, a poslije odbija i priliku za sretan život koju joj ponudi Stribor te tako prekida čaroliju koja je vladala šumom:

"Hvala ti, dragi gospodaru, na svemu dobru, što mi ga daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreći, a znati, da imam sina, negoli da mi dadeš sve blago i sve dobro ovoga svijeta, a da moram zaboraviti sina!"

Velika je majčina ljubav prema djetetu, u ovoj je priči najveća na svijetu - veća i od Božje. Možda to ne mogu razumjeti jer nisam roditelj, ali i dalje stojim pri tome da se ljubav ne mjeri žrtvom, pogotovo ne žrtvovanjem sebe. 

Koliko mi je god draga ova bajka, kao i mnoge druge, i koliko god možda djeca nisu ni svjesna brojnih negativnih poruka koje im prenosimo tijekom njihova odrastanja, mislim da je vrijeme za promjenu priče. Vrijeme je da djecu vlastitim primjerom počnemo učiti o ljubavi prema sebi, o poštovanju osobnih granica, različitosti, drukčijih mišljenja, o tome kako je najvažnije što ona misle i kako se osjećaju, da slijede svoje snove, da se razvijaju i samostalno donose odluke o svom životu, da vjeruju u sebe i da sama odaberu svoj put.