Vrijedi li se žrtvovati zbog ljubavi?

"Daleko na pučini morskoj voda je tako modra kao što su latice najljepšeg različka, a bistra poput najčistijeg prozirca, ali je i veoma duboka, dublja nego što ijedno sidro može doseći; mnogo bi crkvenih tornjeva valjalo nastaviti jedan na drugi da bi sa dna morskog dosegli na površinu. A na dnu mora borave morske vile ili sirene."

Početak je to Male sirene, jedne od najpoznatijih bajki Hansa Christiana Andersena. Ne znam za vas, ali meni je sve donedavno prva asocijacija na spomen male sirene bila djevojka crvene kose i zelena repa koja ima prijatelja Sebastijana, sanja o ljudskom svijetu i zaljubi se u princa Erika, zbog kojeg poprimi ljudski oblik te su, bez obzira na sve neprilike, na kraju zajedno - sretni i veseli. Pomalo žalosno, ali najprije se sjetim Disneyjeve animirane verzije. Nemam ništa protiv Disneyja. Dapače, dragi su mi njegovi crtići i shvaćam da ljudi vole sretne svršetke. No okrenimo se Andersenovoj bajci.

Čežnja za nedostižnim

Na početku bajke autor opisuje morski svijet, sva njegova bogatstva i ljepote te raskoš palače morskoga kralja. Među tim je ljepotama bila i mala sirena, najmlađa kraljeva kći, djevojka najljepšega glasa na cijelome svijetu. Jednog dana pronašla je kip dječaka koji je vjerojatno potonuo na morsko dno nakon nekog brodoloma. On je otad zauzeo važno mjesto u njezinu životu, kao i u njezinu vrtu o kojem se voljela brinuti. Iako je voljela cvijeće u svom vrtu, vrijeme je provodila sanjareći o ljudima i životinjama na kopnu, mirisu kopnenog cvijeća - jer njezino nije imalo mirisa, pjesmi ptica - jer ribe su samo nijemo plivale njezinim kraljevstvom... Obožavala je slušati bakine priče o tom, njoj nepoznatom svijetu, nedostupnom svakoj sireni sve do njezine 15. godine. Tada je mogla isplivati na površinu, kao i njezine sestre. No budući da je bila najmlađa, dugo je samo slušala priče i sve više čeznula za njegovim otkrivanjem.

"Upravo stoga što nije mogla onamo, najviše je za tim čeznula", komentira Andersen prvi izlazak na površinu jedne od njezinih sestara.

Čini se da morska bića i nisu bila toliko drukčija od ljudi; i njima je najzanimljivije ono što im je nedostupno.

Ljudsko srce nikad zadovoljno nije

Koliko nam je zajednička čežnja za nedostižnim, toliko jedni i drugi često gubimo interes kad nešto vidimo, osjetimo, okusimo, iskusimo... Petar Preradović opjevao je nezadovoljnu ljudsku prirodu, a slično razmišlja i Andersen kada piše o sireninim sestrama te njihovu doživljaju kopnenog svijeta:

"Kad god bi koja između sestara prvi put izašla na gornji svijet, svaka bi se vraćala zanesena novošću i ljepotom što bi je gore vidjela; ali kako su sada, kao odrasle djevojke, mogle slobodno gore odlaziti kad je koja htjela, postadoše ravnodušne prema gornjem svijetu: brzo se vraćahu na svoje dvorove."

Sirenine sestre, kao uostalom i cijela njezina obitelj, zagovaraju ideju kako je kod kuće najljepše. Imaju pristup ljudskom svijetu, odnosno mogu ga vidjeti, diviti mu se, no ne mogu stupiti na kopno ni komunicirati s ljudima. Ljudi ne razumiju njihov jezik i vide samo morsku pjenu, ne i njih. Stoga im nema smisla stalno izlaziti na površinu, nego grade život ondje gdje im je mjesto, gdje su njihovi prijatelji i obitelj, gdje osjećaju da pripadaju.

Mala sirena nikako nije mogla prihvatiti svoju prirodu i neprestano je čeznula za nedostižnim, pa i neprirodnim. Ta se čežnja još više produbila njezinim prvim izlaskom, kada je ugledala mladog kraljevića koji ju je jako podsjećao na njezin kip. Cijelu je večer provela promatrajući ga i diveći mu se. Sve dok nije počelo olujno nevrijeme i stradao kraljevićev brod, a stradao bi i kraljević da ga sirena nije spasila. Odvukla ga je do kopna i pokušala probuditi, a kako su se počeli približavati ljudi, sakrila se. Vidjevši da se probudio, istodobno je bila i sretna i snuždena jer kraljević nije znao da ga je ona spasila. Vrativši se kući, zapala je u depresivno stanje; bila je zamišljenija nego inače, ni s kim nije željela podijeliti što je vidjela tijekom prvog izlaska, zapustila je vrt...

U sličnom stanju, vjerujem, svi smo se barem jednom u životu našli. Netko nam se sviđa, a on nas ne primjećuje. Stoga činimo sve kako bi nas uočio, da bi nam uzvratio simpatije. Kad nam to ne uspijeva, ili ga puštamo ili se nastavljamo boriti, nekad i očajno. Takav je put odabrala i mala sirena.

Kip male sirene u Kopenhagenu; izvor: Flickr

Odreći se sebe zbog ljubavi

U takvu je stanju mala sirena počela još više istraživati i ispitivati. (Mi bismo se danas obratili Googleu ili iskoristili svoje stalkerske vještine.) Od bake je otkrila nove razlike između morskih bića i ljudi: morski svijet može živjeti i 300 godina, ali kad umre, pretvara se u morsku pjenu, nema besmrtnu dušu; ljudi pak žive kraće, ali nakon smrti njihove duše prelaze na drugi svijet (religijski moment). Ipak, postoji minimalna šansa da morsko stvorenje stekne neumrlu dušu:

"Ako te koji čovjek ne zavoli toliko da mu budeš više i od oca i od majke, da mu sve misli budu tebi posvećene, da svu svoju ljubav tebi upravi, da mu svećenik desnicu položi u tvoju u znak vjernosti za sve vjekove... da, tada bi njegova duša prešla u tvoje tijelo, pa bi i ti postala dionikom u ljudskoj sreći i blaženstvu. On bi ti udahnuo dušu, a ipak svoje ne bi izgubio. Ali to nikad ne može biti!"

Baka je bila realna, zaključila je da su ta dva svijeta prerazličita i jasno dala do znanja kako je prelazak iz jednog u drugi nemoguć, ali i nepotreban jer je njima u moru bolje.

Mala sirena čula je samo onaj dio da postoji minimalna šansa te ju je odlučila iskoristiti. Otišla je do morske vještice koja je znala što sirena želi pa joj je rekla:

"Glupo je to od tebe, ali neka ti bude kad si tako naumila; znaj, lijepa kraljevno, da ćeš se u nesreću strovaliti."

Sirena je dobila drugo upozorenje, doduše, od ne toliko pouzdane osobe, ali poruka je imala jednako značenje kao i bakina. Osim toga, vještica joj, naravno, nije velikodušno poklonila čarobni napitak. Zauzvrat je tražila njezin glas, a uz to uvjet je bio da je kraljević iskreno zavoli i oženi jer:

"Prvog jutra pošto se oženi drugom, srce će ti prepući, pa ćeš se pretvoriti u pjenu povrh vode."

Mala sirena pristala je na sve uvjete te se od vještice, imajući cijelo vrijeme na umu lik kraljevića i ideju o besmrtnoj duši, zaputila ravno prema morskoj površini, gdje je ispila napitak. Pronašao ju je kraljević koji ju je odveo na dvor.

No preobrazba u ljudsko biće bila je trajno bolna:

"Svaki joj korak, baš kakono vještica proreče, bijaše bolan kao da stupa po tankovrhim šilima i oštrim noževima, ali je to rado trpjela."

Mnogi od nas često pomišljaju kako je žrtva dobar pokazatelj ljubavi. Što više patimo zbog nekoga, to je veća naša ljubav prema njemu. A on bi to trebao znati i cijeniti te nam, naravno, uzvratiti jednakom mjerom. Nakon nekog vremena shvatimo (barem neki, nažalost, ne svi) kako to nije ispravan način. Kako se ljubav ne mjeri ni patnjom ni žrtvom. Kako je nerealno i glupo jednako očekivati od osobe koju volimo.

Osim što je malu sirenu bolio svaki korak, nije mogla razgovarati s kraljevićem, no zato je pokušavala govoriti pogledom, plesom i odanošću - sve u nadi da će njezin voljeni kraljević pročitati njezine misli i zavoljeti je.

"'O, kad bi on znao', u sebi će mala sirena, 'da sam ja zauvijek dala svoj glas samo da bih mogla uza nj biti!'"

Iako nisu mogli razgovarati, kraljević ju je zavolio, no ne na romantičan način. Bila mu je prijateljica, cijenio je njezinu iskrenost, no njihov odnos bio je jednostran, a temeljio se na njezinu obožavanju njega i činjenju svega kako bi mu udovoljila.

"Kraljević kaza kako želi da ona zauvijek ostane na dvorovima, te joj dopusti da počiva pred njegovim vratima, na jastuku od baršuna."

Izgleda li samo meni kao da se kraljević prema maloj sireni ponašao kao prema psu, a ona je prihvatila tu ulogu? Zanimljivo, u Disneyjevoj adaptaciji Erik ima psa... Kraljević je volio malu sirenu, ali bila mu je draga jer ga je podsjećala na djevojku koja ga je spasila iz brodoloma. Ona mu pak nije mogla reći da ga je ona spasila, a ne djevojka koja ga je pronašla na plaži - jer je sama odlučila žrtvovati svoj glas i pouzdati se u stas. I ovdje se otvara uvijek aktualno žensko pitanje, kojeg sam se dotaknula i kad sam pisala o Kirki: jesu li zapravo žene same krive što su u podčinjenom položaju ili se samo ne znaju izboriti za sebe? 

Kraljeviću je došlo vrijeme za ženidbu te je sireni dao lažnu nadu rekavši joj kako se ne želi vjenčati djevojkom koju su mu odabrali roditelji, nego će radije odabrati nju. Ipak, kad se ispostavilo da je riječ upravo o onoj djevojci za koju je kraljević bio uvjeren da mu je spasila život, on se oduševljeno odlučio vjenčati s njom. Tako je mala sirena izgubila i kraljevića i život. Do tog trenutka poruka je jasna: bez obzira na to koliko nekoga volimo, ne vrijedi se odricati sebe, svoje prirode i svoje osobnosti zbog njega jer žrtva ne može i ne smije biti temelj odnosa.

***

Nakon tog trenutka Andersen je umetnuo završni dio koji je očito trebao prenijeti religioznu i didaktičku poruku. Najradije bih ga preskočila, no samo ću reći da je - zahvaljujući dobrim djelima - mala sirena dobila priliku steći besmrtnu dušu samostalno, za 300 godina, a možda i prije ovisno o tome proleti li sobom dobroga ili zločestog djeteta, odnosno nasmije li se djetetu zbog njegove dobrote ili zaplače zbog njegove zloće. Potpuno nepotrebno, ali u duhu vremena. Pitam se samo koja su to dobra djela s obzirom na to da je žrtvovala cijelu sebe, ali u ideji kršćanstva zanemarivanje sebe očito je dobro djelo.