Krobuk

"Kako u 21. stoljeću mogu spriječiti 20.000 djevojčica da idu u školu?" pita se najpoznatija pakistanska djevojčica u svijetu. Isto si pitanje postavljam i sama dok čitam njezinu autobiografiju. Dok je Malala Yousafzai proživljavala grozote koje opisuje u svojoj knjizi Ja sam Malala  (koju je napisala s Christinom Lamb) - napade talibana, rat u svojoj voljenoj dolini Svat, zabranu školovanja djevojčica, prijetnje smrću članovima obitelji i poznanicima te u konačnici pokušaj ubojstva i borbu za vlastiti život - ja sam se brinula zbog školskih testova, glupavih svađa s prijateljima i ostalih muka koje more tipične tinejdžere na ovim prostorima. Naravno da nisam pratila što se događa u dalekom Pakistanu. Tko bi tada i pomislio da je mojim vršnjacima negdje u svijetu najmanji problem, pa čak i jedna od najvećih želja, pisanje testa iz matematike?  Povijest je učiteljica života? Nekoliko godina poslije čula sam za Malalu, doznala sam da je riječ o djevojčici koja se bori za pravo

Svako je dijete jedinstveno. Svako je dijete s teškoćama u razvoju jedinstveno. Svako je dijete na spektru autizma jedinstveno. Vjerujem da je svaka od prethodnih rečenica za većinu nas činjenica, pa ipak često djecu svrstavamo u određene skupine. Nije to uvijek loše. Znamo da, primjerice, kad je riječ o komunikaciji, djeci s oštećenjem sluha treba pristupiti na drukčiji način nego djeci s oštećenjem vida, ali nerijetko ih gledamo isključivo kroz prizmu njihova fizičkog ili mentalnog nedostatka iako je svako od njih individua, pojedinac s pregršt osobina koji ima različite sposobnosti i interese. „Mi mislimo da toj djeci nešto nedostaje, da ih se treba izliječiti. No ja vjerujem da bi liječiti autizam bilo isto kao liječiti znanost i umjetnost“, piše Kristine Barnett u autobiografskoj knjizi Iskra: Kako sam u autističnom sinu pronašla genija (Profil). Jedna je to od dvije knjige koje sam nedavno pročitala a kojima su u središtu djeca s autizmom . Druga je roman Jema Lestera U tišini (Z

Oduvijek sam voljela osobe koje se ne uklapaju u društveno zadane okvire, koje se usuđuju biti svoje, autentične, koje vjeruju da svijet može biti bolje mjesto za život svih ljudi te čine sve što mogu kako bi tome pridonijele, kako bi bile kotačić u procesu napretka. Premda se takav pogled na život može činiti naivnim i previše idealističnim, drago mi je vidjeti da još postoje ljudi koji se ne mire sa sudbinom, nego žive u punom smislu te riječi. Od njih mnogo toga možemo naučiti. Autobiografiju Michelle Obame prvi sam put uzela u ruke prije dva mjeseca. Čitanje je potrajalo iz kojekakvih razloga, a jedan je od njih i taj što sam odabrala verziju na engleskom jeziku ( Becoming ). Bio je to moj osobni izazov i jako mi je drago što sam ga uspješno ispunila. U njezinoj životnoj priči prepoznala sam i dio sebe, svoje nade i strahove, svoju priču, ali i pronašla motivaciju i inspiraciju. Unatoč njezinu povlaštenom položaju, ona je osoba s kojom se mnogi mogu poistovjetiti te koja mnoge mo

Koliko ste puta čuli neku staru izreku i zapitali se je li to doista tako, je li ona stvarno mudra ili je prava mudrost upravo s druge strane? Jedna je od njih "U nadi je spas". Pitam se spašava li nas nada doista i ako da, od čega? Definitivno nam na neki način olakšava svakodnevicu, no možemo li zato zaključiti da je u njoj spas? Mark Manson u svojoj knjizi Sve je s**bano bavi se tom temom; ističe važnost nade za čovjeka, ali nudi i alternativu služeći se pritom, među ostalim, spoznajama filozofije. Problemi suvremenog čovjeka Ne trebamo biti izrazito negativne osobe da bismo zaključili kako je mnogo toga na ovom svijetu sjebano. Dovoljno je pogledati oko sebe: onečišćenje okoliša, jačanje ekstremnih politika i ideologija, širenje mržnje putem medija, osobito društvenih mreža, toksični obiteljski odnosi, nasilje, izumiranje biljnih i životinjskih vrsta... Ipak, jednako tako možemo uočiti da se štošta promijenilo na bolje: nema više velikih ratova, pronašli smo lijekove za

Eurosong je fenomen star 65 godina. Od prvog izdanja u Švicarskoj 1956. do ovogodišnjeg u Rotterdamu velikom pozornicom ove popularne glazbeno-scenske manifestacije prošlo je mnoštvo više ili manje poznatih izvođača. ABBA, Johnny Logan i Céline Dion neki su od najpoznatijih pobjednika, moja se generacija s nostalgijom prisjeća Ruslane, Helene Paparizou i Lorda, a posljednjih su godina svojim nastupima pozornost privukli Loreen, Conchita Wurst i Netta. Iako je za Eurosong najvažnije napraviti odličan šou (kostimi, scenski nastup, plesači, osvjetljenje...), tijekom njegove duge povijesti mogli smo čuti i brojne pjesme koje imaju stvarnu umjetničku vrijednost*. Stoga sam vam odlučila prirediti nekoliko njih u svome slobodnom prijevodu. 1. Salvador Sobral - Amar Pelos Dois / Voljeti za oboje (Portugal, 2017.) Ako te ikad pitaju za mene, Reci im da sam živio jedino kako bih te volio Prije tebe samo sam postojao Beskoristan, bez ičega što bih mogao dati Moja ljubavi, Poslušaj moj vapaj Pr

Od svih bajki koje smo kao djeca čitali vjerujem da je mnogima jedna od omiljenih upravo Crvenkapica braće Grimm. Priču o djevojčici s crvenom kapom/šeširom koja na putu do bake u šumi sretne zlog vuka rado smo čitali, slušali i pripovijedali, a njezin smo lik birali kao kostim za maškare, ali i temu crteža, slika, predstava... Roditelji su je, pak, nerijetko koristili kao pouku svojoj djeci ističući kako ih trebaju slušati ako ne žele doživjeti sličnu sudbinu i upravo se u tom kontekstu ova bajka najčešće interpretira. Osim toga, neki u Crvenkapici pronalazi erotske konotacije, no nećemo si potpuno uništiti uspomene iz djetinjstva. Vratimo se njezinoj odgojnoj strani. Odmah na početku priče majka Crvenkapici daje jasne upute što i kako treba napraviti, naizgled ne ostavljajući prostora za ikakvu pogrešku: "Evo ti kolača i boca vina, pa odnesi baki, da se malo okrijepi, bolesna je i slaba. Pođi što prije, dok nije pripeklo; kad budeš vani, idi što ljepše i ne skreći s puta; možeš

Novelu Mali princ Antoinea de Saint-Exupéryja prvi sam put pročitala u osnovnoj školi, ako se ne varam, u osmom razredu. Bila je to ljubav na prvi pogled. Sjećam se da sam u bilježnicu za lektiru uz bilješke nacrtala i tu dobro nam poznatu naslovnicu - malog princa na njegovu planetu. Podrška tijekom odrastanja Danas, 14 godina poslije, shvaćam kolika je sreća i rijetkost zavoljeti nekoga ili nešto odmah tijekom prvog susreta, a još je veća rijetkost da ta ljubav potraje toliko dugo. Priču o malom princu pročitala sam na pragu odrastanja, na prelasku iz osnovne u srednju školu, u trenutku kad počinješ svjesnije donositi odluke o svom životu. Jesam li se već tada više prepoznala u liku (odraslog) pilota, nisam sigurna. U to sam vrijeme još aktivno njegovala svoje talente, posebno crtanje - za razliku od pilota koji primjećuje: "Ja, međutim, ne znam vidjeti ovcu kroz kutiju. Možda sam pomalo kao odrasli. Izgleda da sam ostario." Ako sam u prvom čitanju bila sličnija liku malog

Kad vidimo da su glavni likovi u djelu djeca i životinje, najčešće pomislimo kako je riječ o dječjoj priči. Učili su nas još u osnovnoj školi da su priče sa životinjskim likovima koji imaju ljudske osobine basne i uglavnom smo ih povezivali s djecom. Ona, naime, imaju razvijeniju maštu pa lakše zamisle, primjerice, lik krtice koja obožava tortu * . Ipak,  Dječak, krtica, lisica i konj Charlieja Mackesyja priča je namijenjena svim uzrastima. Odrasle podsjeća na istinske životne vrijednosti, a djecu uči onome što je doista važno u životu. Tako njezin autor na početnim stranicama poručuje: "Ova knjiga je za svakoga, svejedno jeste li osamdesetogodišnjak ili osmogodišnjak (...) Nadam se da će vas (...) ohrabriti da živite odvažnije, da budete ljubazniji i blaži prema sebi i drugima. I da zatražite pomoć kad vam je potrebna - to je čin hrabrosti." Kako odrastamo, sve više shvaćamo da granica između knjige za djecu i one za odrasle nije čvrsta. Štoviše, često nam je najpotrebniji

Ako pratite moj blog od početaka, a pogotovo ako me poznajete, vrlo vjerojatno znate da jako volim Jorgea Bucaya. Kao pravi fan, kupila sam i pročitala sve njegove knjige, osim najnovije koja je kod nas izašla prošle godine. Posljednja mi je od tih prethodno objavljenih ostala Voljeti se otvorenih očiju  koju je napisao sa Silvijom Salinas. Jako mi se svidio naslov jer sam već u startu imala ideju o čemu bi moglo biti riječi, a s tom se idejom i ja slažem - o ljubavi koja nije slijepa, nego postoji unatoč svijesti o nesavršenosti voljene osobe. Naravno da je sladak i primamljiv onaj osjećaj zaljubljenosti koji imamo u počecima upoznavanja i veze, ali u tom razdoblju vrlo često ne vidimo osobu realno; sviđa nam se što joj se sviđamo, volimo uzbuđenje, leptiriće u trbuhu... No najvažnije je ono što je iza toga, što je stvarno, što ostaje nakon što prođe zaljubljenost (a proći će kad-tad); kakva je ta osoba zapravo, prihvaćamo li je u potpunosti - sa svim vrlinama i manama. Stvarnost je

Kako vam zvuči rečenica u naslovu? Slažete li se s njom? Ili mislite da je feminizam namijenjen isključivo ženama? Ili pak vjerujete da je namijenjen samo onim ženama koje imaju nešto ozbiljno protiv muškaraca i ženstvenosti?  Nagrađivana nigerijska spisateljica Chimamanda Ngozi Adichie tako je nazvala svoju knjigu, napisanu prema svome  TED govoru , koja je kod nas objavljena u Profilovu izdanju. Iako izgleda poput slikovnice - divne ilustracije napravila je Leire Salaberria -  Svi bismo trebali biti feministi nije samo za djecu. Autorica se na početnim stranicama prisjeća prve situacije kada ju je netko nazvao feministkinjom. Bilo je to još u njezinu djetinjstvu, kada nije ni znala što to znači. Potražila je značenje u rječniku, gdje je pisalo:  "Feminist, feministica - osoba koja vjeruje u društvenu, političku i ekonomsku jednakost muškaraca i žena." No znala je da njoj taj nadimak nije bio dodijeljen kao nešto pozitivno, a s vremenom se sve više uvjeravala u negativne

Kako ostati mentalno zdrav, odnosno barem donekle normalan, u ovom ludom vremenu - pitanje je na koje već neko vrijeme tražim odgovor, a postavila ga je i Elif Shafak u svome eseju Kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela , koji je kod nas izdala Hena com . Riječ je o vrlo aktualnoj knjižici, koja se dotiče i koronakrize, a u kojoj autorica o problemima današnjeg društva progovara iskreno, otvoreno, s mnogo empatije i razumijevanja.  Priča = čovjek Shafak nas u svoja promišljanja uvodi pričom o svom djetinjstvu i problemu svladavanja slova, kada je i počela njezina naklonost prema slabijima, obespravljenima, onima u sjeni - svima onima čiji se glas ne čuje, a kako kaže: "Biti lišen glasa znači biti lišen utjecaja na vlastiti život." U tom kontekstu ističe i važnost priča za čovjeka, koju i ja stalno iznova osvješćujem . "Priče nas spajaju, neispričane priče drže nas razdvojenima. Sačinjeni smo od priča - onih koje su se dogodile, onih koje se još uvijek događaju u

Vjerujem da je većini nas dobro poznata Šuma Striborova Ivane Brlić-Mažuranić, priča o staroj majci, njezinu "budalastom" sinu i snahi guji. Kada smo kao djeca čitali tu, možda i najpoznatiju, bajku Hrvatskog Andersona, uvijek smo žalili sirotu staricu koja je gotovo izgubila sina, pa i vlastiti život, zbog zle zmije koju je oženio jer je bio "dobričina, plašljiv i stidljiv momčić" koji nije imao hrabrosti odbiti je, ali se zato poslije hrabro suprotstavljao majci kad god bi govorila nešto protiv njegove žene. Čitajući je ponovno neki dan, doživjela sam je na neki potpuno drukčiji način, iz neke nove perspektive. Zapitala sam se:  Što ako majka i nije tako velika žrtva kao što se to čini, nego jednostavno nije mogla prihvatiti činjenicu da više nije središte života svog sina? Djetetovo osamostaljenje od roditelja Pojasnit ću, nemojte me unaprijed osuditi. Priča je napisana tako da u nama budi suosjećanje s jadnom staricom koju je sin "pazio kao ikonu" - s

Pišući o knjizi Jorgea Bucaya Ispričat ću ti priču , razmišljala sam o pričama i njihovoj važnosti za čovjeka od davnina. Koja je njihova funkcija? Zašto se prenose s jedne generacije na drugu? Zašto ih imamo potrebu pričati - bez obzira na to jesu li stvarne ili izmišljene? Zašto osjećamo potrebu ispričati svoju priču? Radi kraćenja vremena, razbibrige, predstavljanja sebe, opravdavanja svojih ili tuđih postupaka, da bismo nekoga uvjerili u nešto, da bismo svoj život prikazali ljepšim nego što jest, da bismo izazvali divljenje, ljubomoru, žaljenje... Brojni su razlozi, a čini se da možemo zaključiti kako, s obzirom na to da ih je toliko mnogo, pričanje priča nikad neće nestati - to je jedna od osnovnih ljudskih potreba. Pričanju, odnosno prenošenju priča posvetila se i Rachel Cusk u svojem romanu Lovorike (posljednji svezak trilogije, uz Oris i Tranzit ). U njegovu je središtu književnica koja putuje na književni festival predstaviti svoju novu knjigu. Zanimljivo je da je upravo sred

Otkad pamtim, kod kuće imam knjigu Najljepše bajke svijeta , u kojoj su okupljeni najveći klasici poput Trnoružice , Crvenkapice i Snjeguljice , ali i neke manje poznate priče. Jedna je od takvih perzijska bajka  Rascvjetana ruža . Priča o djevojci kojoj, kada se smije, iz usta ispadaju rascvjetane ruže, a kada plače, iz očiju teku biseri bila mi je najdraža. Divila sam se njezinim "supermoćima", kao i njezinoj ljepoti. Bila je to najljepša ilustracija u cijeloj knjizi. Uzela sam je u ruke nakon ne znam ni sama koliko godina nadajući se barem sličnom dojmu - i ništa. Ok, i dalje mi se sviđa ilustracija, djevojka je stvarno predivno prikazana, ali priča... Ne mogu shvatiti zašto mi se toliko svidjela. Evo je ukratko.  Jedan pošteni, bogati trgovac i njegova žena u požaru su ostali bez svega te su ih svi dotadašnji prijatelji i rodbina napustili. Žena je zatrudnjela, a pri porođaju su se pojavile četiri nepoznate žene u bijelom koje su joj pomogle. Na odlasku su ostavile darov