Krobuk

O "Maloj pariškoj knjižari" Nine George pročitala sam samo pozitivne komentare. Kada sam počela istraživati, otkrila sam da je u središtu romana ideja o knjigama kao lijekovima. Glavni lik, naime, posjeduje ploveću knjižaru koju je nazvao Pharmacie littéraire, odnosno Književna ljekarna. Monsieur Perdu knjige preporučuje kao što ljekarnik propisuje lijekove - za liječenje svake psihičke tegobe pronalazi odgovarajuće književno djelo. Ta me ideja, kao ljubiteljicu čitanja, oduševila jer i sama vjerujem u ljekovita svojstva knjiga, a iskustvo mi je pokazalo da su za njihov odabir presudni trenutak i situacija u kojoj se nalazimo. Tako nam određena knjiga možda ne sjedne u dvadesetima, kada tek ulazimo u svijet odraslih, ali nam u pedesetima, nakon što štošta proživimo, počne imati smisla. A tako nam i ista knjiga u različitim životnim razdobljima otkriva drukčije poruke. Neke od njih jednostavno nisu za nas, za neke još samo nismo spremni, neke smo prerasli... Moram priznati da

Što je sreća? Koliko vanjske okolnosti utječu na to kako je osjećamo? Je li sretan čovjek onaj koji ustaje svakog jutra zadovoljan sobom, koji ne žali zbog prošlosti, prihvaća sadašnjost i ne boji se budućnosti? Možemo li biti istinski sretni u vrijeme krize - financijske, ljubavne, krize identiteta? Postoje li sretniji i nesretniji narodi? Može li se to izmjeriti i kako? Ovim se pitanjima 'pozabavio' David Machado u knjizi Prosječni indeks sreće . Utjecaj krize na pojedinca i zajednicu U središtu je priče Portugalac Daniel koji je, nakon što je njegovu zemlju pogodila ekonomska kriza, ostao bez posla, a žena i djeca odselili su se u drugi dio države. Osim toga, jedan od dvojice njegovih najboljih prijatelja završio je u zatvoru jer je opljačkao benzinsku postaju, a drugi je u dubokoj depresiji i godinama nije izašao iz kuće. "Vrlo brzo stanje je postalo iznimno teško. Ili je možda uvijek bilo tako, možda je svijet uvijek bio kompliciran", kaže Daniel i dodaje: "

Roman Besmrtnici autorice Chloe Benjamin dobila sam za rođendan (prigodni naslov i tematika :). Neko je vrijeme stajao na polici, ali kad sam ga uzela u ruke, jedva sam ga ispustila. Ipak se proces čitanja malo oduljio jer sam ga uspjela pustiti i zaglibila na Netflixu. Konačno sam ga završila i došlo je vrijeme za sažimanje dojmova, kao i poruka. U opisu na koricama knjige doznaje se doslovno ono najosnovnije. No i to je dovoljno za privlačenje pozornosti jer postavlja se pitanje: "Kada biste znali točan datum svoje smrti, kako biste proživjeli život?" Ono se provlači cijelim romanom, a odgovor pokušavaju pronaći protagonisti - Simon, Klara, Daniel i Varya Gold - svatko na svoj način, nakon što su u ljeto 1969. posjetili vidovnjakinju koja im je otkrila kada će umrijeti. Dječja znatiželja i dosada pokrenule su cijelu priču koja je ponajprije usmjerena na teme života i smrti te pitanja vjere i Boga. Osim toga, dotiče se i homoseksualnosti, feminizma, magije, sreće... Život i

Knjiga poezije Živke i Sanka Rabara Ogledalo pravo mi je otkriće. Inače se ne mogu pohvaliti velikim poznavanjem i obožavanjem poezije, ali za ovaj godišnji odabrala sam štošta neuobičajeno, pa tako i knjige. O Svili sam već pisala , za mene nije bila neko oduševljenje - za razliku od ove slabo poznate knjižice. Ni ne znam odakle mi, ali našla se u našoj obiteljskoj biblioteci - i na mojem popisu. Prvo što mi je bilo zanimljivo činjenica je da je knjigu napisao bračni par - prije nego što se uopće upoznao. Nisu se poznavali, a pjesme su tako odlično povezane tematikom i senzibilitetom. Živka Rabar o knjizi kaže: "Ovim našim pjesmama zajednička je mladenačka narcisoidnost, samorefleksija i neispunjenost u drugoj osobi. Dva zdenca vode žedne same sebe." Ona nakon Ogledala , nažalost, prestaje pisati, barem koliko mi je poznato. Sanku je ovo jedna od prvih knjiga, nakon koje je napisao još cijeli niz tekstova. On svoju ideju pisanja ove knjige objašnjava riječima: "U '

Ponekad mi se dogodi da jednostavno nemam što čitati. Znam koliko blesavo zvuči čim to stavim na papir, ali tako je. Police pune knjiga i poduži popis preporuka za čitanje samo mi kompliciraju život i zapnem u krugu neodlučnosti. Zatim počnem istraživati web shopove izdavačkih kuća i čitati kratke sadržaje. I tako mi nešto napokon privuče pozornost. Hmmm, Alessandro Baricco. Čitala sam na faksu "Ocean more" i svidjelo mi se kako oblikuje rečenice, taj umjetnički, poetski, pomalo nejasan stil, otvoren za pregršt interpretacija. Svila - zvuči tajnovito, nježno. Na koricama knjige piše: "Dirljiva ljubavna priča, stilsko remek-djelo i književni dragulj čarobne moći." (Sunday Times) Pa tko bi tome odolio?! Kupujem i nosim na godišnji odmor (uz još dvije knjige poezije) - ovaj godišnji potpuno je drukčiji od prijašnjih (i prvi pravi), pa je takav i moj izbor knjiga. Čitam ja tu "Svilu" upijajući toliko potrebno sunce na plaži. Čekam da se nešto dogodi. Ne događa

I want it all, I want it all, I want it all and I want it now... Mi, djeca 21. stoljeća, navikli smo sve dobiti odmah, a sve se više toj ideji približavaju i oni stariji. Fali ti društvo - nazoveš ga, javiš mu se putem društvenih mreža, dođeš do njega autom. Usamljen si - nađeš nekoga u tren oka, u samo nekoliko klikova, dovoljno je nekoliko puta pomaknuti prst udesno - i - hop - eto ga! Uvijek se nađe netko za akciju. Pije ti se kava - pripremiš instant - nemaš vremena za tursku. Jede ti se - odeš do Megića, restaća, pekarnice, dogotoviš nešto polugotovo, odmrzneš nešto zamrznuto. Želiš biti zdrav - uzmeš vitamine u kapsuli. Želiš biti fit - naručiš čudotvorni napitak od kojeg se tope kilogrami. Želiš biti produhovljen - pročitaš nekoliko Oshovih ili Budinih citata na internetu - i eto te! Želiš malo pažnje - objaviš (polu)golu fotku. ... Navikli smo dobiti sve odmah. Sve kontrolirati. Sve planirati. Ničemu ne posvetiti više od pet minuta svojega dragocjenog vremena - koje trošimo skr

"Daleko na pučini morskoj voda je tako modra kao što su latice najljepšeg različka, a bistra poput najčistijeg prozirca, ali je i veoma duboka, dublja nego što ijedno sidro može doseći; mnogo bi crkvenih tornjeva valjalo nastaviti jedan na drugi da bi sa dna morskog dosegli na površinu. A na dnu mora borave morske vile ili sirene." Početak je to Male sirene , jedne od najpoznatijih bajki Hansa Christiana Andersena. Ne znam za vas, ali meni je sve donedavno prva asocijacija na spomen male sirene bila djevojka crvene kose i zelena repa koja ima prijatelja Sebastijana, sanja o ljudskom svijetu i zaljubi se u princa Erika, zbog kojeg poprimi ljudski oblik te su, bez obzira na sve neprilike, na kraju zajedno - sretni i veseli. Pomalo žalosno, ali najprije se sjetim Disneyjeve animirane verzije. Nemam ništa protiv Disneyja. Dapače, dragi su mi njegovi crtići i shvaćam da ljudi vole sretne svršetke. No okrenimo se Andersenovoj bajci. Čežnja za nedostižnim Na početku bajke autor opis

"Opet sam se sjetio Jorgea", kaže Demián - dobro poznat lik svima koji su pročitali knjigu Ispričat ću ti priču Jorgea Bucaya - u uvodnom dijelu njezina nastavka, Računaj na mene . Mladić koji je tražio odgovore na neka osnovna životna pitanja, sada, 15-ak godina poslije, ponovno se osjeća pomalo izgubljeno; iza njega je neuspjeli brak s njegovom velikom ljubavi, na poslu je uspješan, ali to ga više ne ispunjava, osjeća da ima problem sa ženama, odnosno s vezivanjem, a udaljio se i od članova obitelji, pa i prijatelja (njegova prijateljica krivnju svaljuje na krizu srednjih godina). Shvaća da mu je potrebna pomoć i sjeća se kako mu je Debeli na rastanku rekao da uvijek može računati na njega, stoga ga odluči potražiti. Ne zaključuj prije nego što je gotovo Stariji Demián meni je iritantniji, naporniji, kao da su još izraženije kontradiktornosti koje izgovara i čini. Iritira me, a onda se sjetim dobro mi poznate ideje da nam najviše na drugome smeta ono čime na sebi nismo zad

Pričanje priča alat je kojim se koristimo od davnina. Nekad ih pričamo kako bismo se zabavili ili si skratili vrijeme, no prisjetimo li se bajki i priča koje smo čuli ili pročitali u djetinjstvu, sjetit ćemo se da je svaka od njih imala i neku poruku, posebno značenje. One su nas hrabrile, tješile, pokazivale nam put, neku drugu perspektivu... Ne čudi tako što su se pojedine priče prenosile s koljena na koljeno, s generacije na generaciju, iz stoljeća u stoljeće. Priča ima i terapeutsku moć, a to je jako dobro prepoznao Jorge Bucay - majstor pričanja priče. Najavila sam da ću sigurno i ovdje pisati o njegovoj najpoznatijoj knjizi, Ispričat ću ti priču , koja za mene ima posebno značenje. Knjiga je koncipirana kao razgovor između mladića Demiána i terapeuta Debelog (Jorgea). Demián dolazi na terapiju Debelomu jer ga muče neka pitanja s kojima se susreću mnoge mlade osobe koje pokušavaju pronaći ispravan smjer za svoj život: kako bih trebao živjeti, koja je moja svrha, tko sam ja, zašto

"Tvoja mučnina ti treba. Ona je poruka. Reći će ti što ti je." Prvi je to citat koji sam si zapisala čitajući " Izgubljene veze " Johanna Harija. A tijekom tog razdoblja i ja sam osjećala neku vrstu mučnine . Nisam je pročitala u dahu. Mučila sam se dok sam prolazila pojedinim stranicama - što zbog nekih vanjskih uvjeta, što zbog unutarnjih. Ova me je knjiga dovela do nekih spoznaja koje još pokušavam probaviti. No i to je neki znak, neka poruka. Zar ne? Johann Hari proučio je velik broj istraživanja i razgovarao s mnogim ljudima promišljajući o uzrocima i rješenjima za depresiju i anksioznost te donio zaključke koje je zapisao u ovoj knjizi. Uz to je zabilježio svoje misli i osjećaje te vlastitu borbu s tom bolešću koja kao da je zavladala suvremenim svijetom. Opisuje svoj put - od shvaćanja depresije kao slabosti i greške u radu mozga, preko poricanja i izbjegavanja propitkivanja vlastitih uvjerenja te prepuštanja antidepresivima do ideje o gubitku povezanosti

Jedna od knjiga koje su ostavile najsnažniji dojam na mene, kao i na moj doživljaj svijeta te ljudi, zasigurno je Kradljivica knjiga Markusa Zusaka. Na prvi pogled, s obzirom na to da još nisam bila naviknula čitati velike knjige, prepala sam se njezine veličine i broja stranica. Bilo je to negdje na kraju srednje škole. Tijekom preddiplomskog studija ipak sam je odlučila kupiti - i napokon pročitati. Vrlo brzo shvatila sam kako doista nije bilo ikakva razloga za strah od tolikog broja stranica jer sam je pročitala u dahu. I dalje je jedna od najdivnijih knjiga koje sam pročitala. Kao i jedna od onih koje su jaaako utjecale na moje emocije. Plakala sam na mnogo dijelova i posljednjih pedesetak stranica u komadu. A ono čemu me je naučila i na što me je podsjetila jest: Svaka je knjiga vrijedna. Bez obzira na njezinu tematiku ili funkciju, ona ima iznimno veliku vrijednost. Može smiriti ljude u vrlo teškim i stresnim životnim situacijama. Može podučavati. Može imati snažan utjecaj.

Prije nekoliko godina pročitala sam Pripremanje za poeziju Vlade Marteka i napisala osvrt za Najbolje knjige . No ta me je konceptualna knjižica nadahnula i na drugi način, onaj poetski. Tako su nastale tri pjesme ili možda samo tri koncepta zapisana u poetskom obliku koje donosim u nastavku. I. Kako bi bilo ponovno se vratiti prirodi? Odbaciti tu toliko nepotrebnu, suvišnu tehnologiju Društvene mreže Televiziju Radio ne - glazba je itekako potrebna Pjesme su potrebne... Vratiti se prirodi Odbaciti nepotrebno znanje Koje samo opterećuje ionako preusku ljudsku memoriju Zašto sam krenula na faks? Da se udaljim od ljudi? Da se udaljim od prirode? Od ljudske prirode? Da odem u grad i izgradim karijeru? - U području u kojem ju je nemoguće izgraditi Jesam li pokušala ostvariti nemoguće? Ili otkriti sebe - Ili se udaljiti od sebe... Kako bi bilo ponovno se vratiti u prirodu? Bih li onda konačno pronašla i sebe? II. Neka netko ismijava pjes